Vrijednosti obilaska bolesnika i njegovi propisi

Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., je rekao:"... a kada se razboli obiđi ga."

I ovo je jedan od mostova ljubavi između muslimana. Musliman ima pravo kod svoje braće muslimana da ga obiđu kada se razboli. Taj obilazak ima svoje propise i svoju vrijednost kod Allaha, dželle šanuhu. Muslim bilježi hadis od Sevbana koji kaže: "Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem,: "Onaj koji obiđe bolesnika biće usred ustrgnutog voća džennetskog sve dok se ne vrati kući." A u drugoj predaji stoji:" Upitaše :"Allahov Poslaniče, šta je to 'hurfetul-Džennetu' (ustrgnuto voće)?" On odgovori: "Plodovi i voće ustrgnuto."

Što znači kao da ide džennetskim vrtovima voća. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., je obilazio svoje ashabe, radijAllahu anhum. Obiša je S'da ibni Vekkasa, neka je Allah sa njim zadovoljan i neka ga učini zadovoljnim, i učio mu dovu. Rekao mu je: "Vjerovatno češ još živjeti i nekim ljudima koristiti, a onima drugima štetiti." (Buharij i Muslim )

Obišao je Džabira, radijAllahu anhu, pa kada ga je zatekao onesvešćenog, abdestio se i polio ga onom vodom kojom se abdestio, tako da je Džabir, radijAllahu anhu, došao sebi.

Obišao je, sallAllahu alejhi ve selem., i beduina, kao što stoji u vjerodostojnoj predaji. Kada je ušao kod njega rekao mu je: "La be'se tahurun in šaellahu" (Ništa, čišćenje od grijeha, ako Bog da). A beduin na to odgovori: "Nije, nego je ovo groznica koja je spopala oronulog starca i koja će ga u kabur smestiti." Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, mu na to reče: "Pa onda je tako" (Buharija), i ta ga je bolest uništila i dokrajčila.

Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kada bi god obilazio bolesnika učio mu je dovu, malo bi mu sjeo pored glave i svoju plemenitu ruku bi stavio na bolesnikova prsa. To je činio iz svoje pitomosti i blagosti.

Kod Ehli Sunneta obilazak treba praktikovati svaka tri dana, osim da je bolesnik neko jako blizak kao otac, sin, brat ili neko poput njih. A ako je bolesnik neko ko nije tako blizak, treba ga obilaziti svaka tri dana. A da mu dolaziš svaki dan, ili da mu dolaziš jednom ujutrju i jednom naveče - to već predstvalja dosađivanje!

Zehebi bilježi u životopisu Sujelman ibni Mihrame, zvanog E-E'meš, da je zadobio neku hroničnu bolest pa su ga ljudi počeli obilaziti. Obilazili su ga prečesto i stalno mu dolazili te su mu tako pravili smetnje. On je na jedan papir napisao opis svoje bolesti i stavio ga pod jastug na kojem spava. I kada god bi ga neko upitao o njegovoj bolesti on bi mu izvadio taj papir i rekao: "Čitaj!"

A kada se ljudi sakupiše u velikom broju, on skoči, uze jastug, stavi ga pod pazuh i reče: "Allah vam izliječio bolesnika."

Musliman, zato, mora voditi računa o vremenu obilaska tako da odgovara bolesniku. Ne treba ga obilaziti dok spava niti dok jede, niti da ga obilazi dok klanja, kao ni u vrijeme u kojem zna zasigurno da se on tada odmara. Mora naći najpodesniji termin u kojem će mu doći u posjetu.

Također je jedno od pravila posjete da ne sjediš dugo kod bolesnika. Neki ljudi, kada obilaze bolesnike, samo mu još na bolest povećavaju bolest, pa ostanu po sat ili dva! Ovo nije u skladu sa propisima obilaska bolesnika.

Kada obilaziš bolesnika čija je bolest lahka, onda mu uljepšaš zdrastveno stanje i ublažiš mu bolest, pa kažeš: "Mašaallah, nisam mislio da si tako dobro... ti si se dobro oporavio... sada si dobro. Allah te izliječio i oporavio. Uskoro češ se ti riješiti te bolesti, ako Bog da..."

Posjetilac ne treba da dođe u posjetu bolesniku smrknut ili prepadnut pa bolesniku samo još poveća bolest. Neki ljudi, da ih Allah uputi, bolesniku stave do znanja da je u najlošijoj situaciji i da njegova bolest definitivno nema lijeka, da treba več da ostavlja oporuku svog imetka i da dijeli imetak naslijednicima! I tako sve dok bolesnika več ne uvrste među mrtve!

Ovo je kobna greška, jer psihotičko stanje ima svoju ulogu. Pa ako ga ubijediš da se popravio i oporavio i da će se izliječiti, to može biti razlogom njegovog stvarnog izliječenja, uz Allahovu pomoć. Zato je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., kada je obilazio bolesnike, govorio: "Nije strašno (nije opasano), to je čišćenje od grijeha, ako Bog da", ili tome slično, kao što smo spomenuli, predhodno, u njegovoj posjeti beduinu.

Međutim, ulema kaže: "Kada obiđeš čovjeka koji bi uskoro mogao preseliti i koji je obolio od bolesti kojoj se ne nazire lijek, onda mu pokušaj što više popraviti mišljenje o Allahu, dželle šanuhu, da bude Allahom što zadovoljniji i nadu mu u Allaha povećaj. To je sunet i to je praksa Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, prilikom posjete bolesniku.

Neki je rekao:

Razboljela mi se jedna draga osoba pa sam je obišao,
te sam se od brige za njom i ja razbolio,
Pa je on došao da me obiđe,
i ja sam se gledajući na njega izliječio.

A El-Kadi el-Hanefi eš-Šeherzuri kaže:

"Tako mi Boga, nikad vam ne dođoh u posjetu
A da ne osjetih kako mi se zemlja sužava (daljina skraćuje) ,
Niti kad lice svoje od vrata vaših okrenuh
A da se o rubove (skute) svoje ne spotakoh."

Ebu Temmam kaže:

"Kada se razbolimo mi dođemo vama u posjetu,
i vi griješite, a mi vam dolazimo i tražimo ispriku."

Drugi kaže u povodu spominjanja Allaha, dželle šanuhu:

"Kada se razbolimo liječimo se Tebe spominjući,
a ponekad Te ne spominjemo pa se ponovo razbolimo."

Onaj koji obiđe bolesnika ne treba pred njim mnogo da spominje dunjaluk, ni da se previše šali, kao ni da priča bilo kakve nedolične priče. Posjeta tom prilikom treba da bude kratka, nakon čega bolesnika treba ostaviti na miru.

Iz knjige 'Mostovi ljubavi među ljudima'

Kada da nazdravimo onome koji kihne i kako če on postupiti?

Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je u hadisu rekao: "... a kada kihne i zahvali se Allahu, nazdravi mu." Rekao je, sallAllahu alejhi ve sellem: "Allah zaista voli kihanje, a ne voli zijevanje." (Buhari) Kihanje je milost od Allaha, dželle šanuhu, a zijevanje je od šejtana, neka je na njega Alahovo prokletstvo, jer se kihanjem otvaraju srčane arterije i šire prsa, a Allahu su poznate sve tajne koristi koje to donosi. A obavezno je, dakle, reći: "Ellhamdulilah."

Što se zijevanja tiče treba ga maksimalno suzbijati. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je rekao, kao što bilježe Buharija i Ahmed: "Kada neko od vas kihne neka kaže: 'Ellhamdulilah' (Hvala Allahu), neka mu brat odgovori: 'Jerhamukellah' (Neke ti se Allah smiluje), pa kada mu kaže 'Jerhamukellah' neka mu uzvrati sa: 'Jehdamukellah' neka mu uzvrati sa: 'Jehdikumullah ve juslihu balekum' (Allah neka vas uputi i situaciju vam izmjeni nabolje).
Bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Enesa, radijAllahu anhu, da su " dva čovjeka u njegovoj blizini kihnula pa je nazdravio jedno, a drugom nije. Onaj kojem nije nazdravio upitao ga je: "Ovaj kihnu i ti mu nazdravi, a ja kihnu i ti ne nazdravi" , na šta mu on odgovori: 'Ovaj se zahvalio Allahu, a ti nisi ."
Muslim i Ahmed bilježe hadis od Ebu Musaa el-Eš'arija, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., rekao: "Kada neko od vas kihne i zahvali se Allahu vi mu nazdravite, a ako kihne pa se ne zahvali Allahom onda mu nemojte nazdravljivati."

Iz navedenog hadisa se razumije da je ovaj koji je kiznuo rekao: "Ellhamdulilah" , našta smo mi dužni uzvratiti sa "Jerhamukellah." Međutim, ako se ne bi Allahu zahvalio nisi mu dužan uzvratiti nego ćeš prećutati.

Ispunjavanje dogovora

Riječ muslimana predstavlja obećanje i dogovor. Muslimani su vezani za međusobno postavljene uslove kojih se pridržavaju i čuvaju, jer Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže:

“Muslimani su vezani za međusobno postavljene uslove, osim onih koji dozvoljavaju zabranjeno ili zabranjuju dozvoljeno.”  (Prenosi se u sunenima)

Izvršavanje najprečih dogovora je u sljedećim tačkama:

1. Obećanje koje je Allah, dželle šanuhu, uzeo od svojih robova da će Ga obožavati i da Mu neće druga pripisivati. On kaže:

“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni, već samo Mene obožavajte; to je pravi put.”  (Prijevod značenja, suretu Jasin, ajet 60-61)

Ovo obećanje je Allah, dželle šanuhu, uzeo još u praiskonu. On kaže:

“I kada je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.” (Prijevod značenja, suretul-E‟araf, ajet 172)

On kaže: “Oni koji obavezu prema Allahu ispunjavaju i ne krše obećanje.” (Prijevod značenja, suretur-R'ad, ajet 20)

I kaže: “I obaveze prema Allahu ne kršite.” (Prijevod značenja, suretul-En‟am, ajet 152)  I kaže: “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kada ste ih tvrdo dali.” (Prijevod značenja, suretun-Nahl, ajet 91)

2. Ostali dogovori i obećanja među ljudima.

Uzvišeni kaže:

“O vjernici, ispunjavajte obaveze.” (Prijevod značenja, suretun-Maide, ajet 1)

Ibn Kesir kaže: “Dogovor označava ono što je Allah dozvolio ili zabranio, što je naredio i ograničio u Kur'anu. Nemojte varati niti iznevjeravati, a zatim je rekao:

“A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji, i njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište.”(Prijevod značenja, suretur-R'ad, ajet 25)

U ovo ulaze sve vrste obećanja i dogovora, kao što je obećanje dato Allahu, obećanje uz zakletvu, dogovori o kooperaciji, kupoprodajni ugovori, bračni ugovori, zakletve itd.

Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je upozorio na važnost i obligatnost izvršavanja dogovora i ispunjavanje bračnih uslova koje smo spomenuli prije. On kaže:

“Najpreči uslovi za izvršavanje su oni kojima ste stidna mjesta (žena) učinili dozovoljenim.” (Prenosi Muslim)

Ispunjavanje je sadržano u čuvanju onoga što dogovor ili ugovor podrazumijeva, tj. onoga na što vjernik svoj zavjet da i čega treba da se pridržava. Nema razlike ako je zakletva između roba i Gospodara, jer On kaže:

“Neka svoje zavjete ispune.” (Suretul-Hadždž, ajet 29), ili između Allahovih robova, kao u međusobnim dogovorima koji se sklapaju i ugovaraju. Svejedno je radilo se o vjernicima ili nevjernicima.

Mejmun ibn Mervan kaže: “Kada kome obećanje daš, izvrši ga bio musliman ili nevjernik, jer je obećanje Allahovo, dželle šanuhu.” El-Kurtubi i većina mufessira kažu: “Pod ugovorima u ajetu: 'O vjernici, ispunjavajte obaveze' (Suretul-Maide, ajet 1) se misli na međusobne ugovore, šerijatske obaveze kao što su zaduženja i vadžibi (farzovi) koje je Allah propisao Svojim robovima u smislu zabrane ili dozvole.” Et-Taberi kaže: “Ispunjavajte obaveze…” tj. izvršavajte obećanja koja ste dali našem Gospodaru i dogovore koje ste dogovorili sa Njim. Njima ste se sami na prava obavezali i na propisane dužnosti sebe Allahu obavezali, pa ih izvršavajte u potpunosti.” (Tefsirut-Taberi 6/31)

Svaki dogovor ili obećanje smo dužni čuvati i na vrijeme izvršavati, osim onih koji su oprečni šerijatskim pravilima u vidu nepravde i zaklinjanja na grijeh, jer se u osnovi ovakve zakletve i obećanja u šerijatu ne uzimaju u obzir. Aiša, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao:

“Šta je ljudima koji postavljaju uslove, a nema ih u Allahovoj knjizi? Ko postavi uslov kojeg nema u Allahovoj knjizi, nema pravo na njega, pa makar ga uslovio stotinu puta. Allahovi uslovi su najpreči za izvršavanje.”(Sahihu Muslim)

Znači, u obzir se uzimaju ugovori i uslovi koje je šerijat dozvolio, a one koje nije dozvolio, kao što su kamata, neće se sklopiti svejedno radilo se o davanju ili uzimanju. Zato, Uzvišeni govori:

“A ako se pokajate, ostaće vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.” (Prijevod značenja, suretul-Bekare, ajet 279)

Važeći ugovori u šerijatu su samo oni dozvoljeni. Zavjet se ne smatra punovažnim u slučaju zaklinjanja na grijeh i nevaljalštine. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže:

“Nema zavjetovanja na grijeh, a iskupljenje za zavjet je kao iskupljenje za zakletvu.” (Prenosi Ahmed)

Iz knjige: Načela islamskog življenja, str. 451-453

„Nemam sreće“

Često se mogu čuti riječi  „Nem                                    Nedelja   01.12.2013

am sreće“, a one su, uistinu, velike i ne pridaje im se pažnja. Kada bi se pomiješale sa vodom mora, zamutile bi ga. Kako, Allahov robe, kad ti je tvoj Gospoadr dao blagodati koje se ne mogu pobrojati? Zar te nije stvorio zdravog i ispravnog? Zar te nije dao sve pogodnosti? Najbolja blagodat koju uživaš je uputa i odabir za istinu. Kako onda možeš... ... negirati Allahove blagodati koje su ti date? Ove riječi ukazuju da rob nije spoznao sebe, a ni svoga Gospodara. Nalaziš ga u mnogobrojnim blagodatima, a on govori: „Moja nedaća je golema i ni u čemu nemam sreće. Sva vrata su mi zatvorena. Ja sam u stalnom očaju. U životi nikad dobra ne vidjeh, niti mislim da ću ikad više dobra vidjeti, zato što nemam sreće!?“ Plači nad sobom, siromahu, jer si sebe zapostavio! Zaboravio si svoga Gospodara izgovarajući ove velike riječi. Gospodar ne zadužuje nikoga preko njegovih mogućnosti. On nas ne zadužuje osim onim što ne možemo podnijeti. On je Milostiv, Samilostan. On je prema tebi milostiviji nego što si ti sam prema sebi milostiv. Znaj, da dobro koje nas snađe isključivo dolazi od Allaha, a zlo koje nas je snašlo, koje nas snalazi i koje će nas snaći, je zbog naših loših postupaka, tj. zbog onoga što su stekle naše ruke. I pored toga, Allah mnogo oprašta. Sagledaj sam sebe i vidjet ćeš da sebi činiš nepravdu nepokornošću svome Gospodaru, ili zato što grijehe činiš, pa te je Allah radi njih kaznio. Preporučujem ti sljedeće: 1. Tragaj za Allahovim blagodatima koje ti je podario i budi uvjeren da ih nećeš pobrojati, pa Mu zahvali na njima. Zahvalom na blagodatima naš Gospodar još daje više više blagodati: „Ako budete zahvaljivali, Ja ću vam još više dati.“ Ako rob ne poznaje Allahove blagodati i ne zahvaljuje Mu, kako će poželjeti da mu Allah uveća te blagodati, obilje, i da od njega odbije zlo. 2. Što više traži oprosta za svoje grijehe. Mi danju-noću, javno i tajno, činimo nepokornost svome Gospodaru. Traženjem oprosta Allah oprašta grijehe i daje ti ovosvjetske i onosvjetske blagodati. Hvala Allahu, pa On oprašta grijehe, a i to je velika blagodat! Samo zamisli šta bi bilo kada Allah ne bi opraštao grijehe. 3. Pokaj se Allahu zbog riječi koje su oprečne zadovoljstvu Njegovom odredbom i suprotne tvom znanju da je Allah Mudar, da ne čini nepravdu, da je zabranio nepravdu Sebi. Ove riječi - „Nemam sreće“ - predstavljaju direktni izazov Allahove srdžbe. 4. Moli Allaha, jer dova mijenja odredbu. Umjesto da se srdiš na Allaha, moli Ga da od tebe odagna belaj. Hvala Allahu, pa je On blizu, odaziva se i sve čuje. On je obećao, a Njegovo obećanje je istinito, kada je rekao: „Zovite Me, Ja ću vam se odazvati.“ 5. Znaj da lažeš na Allaha kada kažeš da nemaš sreće, tj. slagao si na Onoga koji ti je dao nepobrojive blagodati. 6. Znaj da je moguće da sebe vidiš u nesreći i zlu. Međutim, i to je dobro za tebe. Allah zna, a ti ne znaš. „Možda nešto prezirete, a ono je dobro za vas, a možda nešto volite, a ono je zlo po vas.“ 7. Tvoje riječi „Nemam sreće“ direktno govore da nemaš lijepo mišljenje o Allahu. Naš Gospodar kaže: „Ja se prema Svome robu ophodim prema njegovom mišljenju o Meni, pa neka Moj rob misli o Meni što želi.“ Imaš ružno mišljenje o Allahu iz nekoliko aspekata, zato se poboj za sebe zbog riječi koje govoriš i znaj da je tvoja nedaća ogromna. Plači nad sobom i traži oprosta od Allaha. Allahu, Tebi pripada zahvala na svim vidljivim i nevidljivim blagodatima. Ja ti ne mogu iznijeti potpunu zahvalu, a Ti si onakav kako si Sebe pohvalio. Tebi pripada zahvala na islamu, Tebi pripada zahvala na imanu, Tebi pripada zahvala sve dok ne budeš zadovoljan i Tebi pripada zahvala kada budeš zadovoljan. Sajdul-fevaid (Ummu El-Lejs)

Mu'dzize poslanika Sulejmana a.s.

Mu’dziza sa dzinnom

Nedelja 01.12.2013               

  Sulejman, a.s., kao sto mu je bio i obicaj, izade i ode u Bejtu-l-Makdis dok je napolju puhao jak vjetar. Tamo proboravi, obozavajuci Allaha, dz.s, u svom mihrabu sve do pola noci. Kada je htio da se vrati, ukaza mu se Allahovo, dz.s., svjetlo i on osjeti kako mu dusu prelise svjetlosne zrake. Njegov se jezik pokrenu a usne prosaptase: “Daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, nece imati! Ti uistinu, bogato darujes.” (Sad, 35) Sulejman, a.s., osjeti kao da se nalazi u snu iz kojeg se tek pred sabah probudi. On se vrati u svoj dvorac, sjede na prijesto i razmisli o onome sto je vidio u svom mihrabu i o dovi koju je uputio svome Gospodaru. Tada zacu neki glas koji mu rece: “Allah, dz.s., se odazvao tvojoj dovi i potcinio ti ono sto nikada nikom nije potcinio.” Potcinio mu je vjetrove koji su puhali tamo gdje je on htio i kako bi tjerali kisne oblake i pokretali lade. Takoder, dzinne i sejtane koji su za njega gradili kuce i dvorce. Pripremali su zemlju za obradivanje i kopali bunareve za navodnjavanje. Allah, dz.s., mu je ucinio pokornim ptice i ostale zivotinje koje su mu bile odani podanici. Sulejman, a.s., je bio zahvalan rob i neprestano se zahvaljivao Allahu, dz.s., kojem je iskreno robovao. On rece: “Gospodaru, radi blagodati oje si podario meni i mome ocu, poklanjam Ti svoju dusu u pokornosti i borbi na Tvome putu, zato me ucvrsti na ovom putu. - Borit cu se protiv siromastva koje ponizava Tvoje iskrene robove. - Objavit cu rat svakoj vrsti nasilja koja je pritiskala Tvoje prijasnje robove. - Dok sam ziv borit cu se protiv onih koji Ti druga pripisuju i koji su Ti nepokorni.” Tada zacu kako meleki rekose: “Amin!” i pade na sedzdu Allahu, Snaznom i Velicanstvenom. Sulejman, a.s., se borio protiv toga da ga sejtan ne zavede i da se ne osili radi prostranog kraljevstva koje mu je podario Allah, dz.s., i jake vlasti koju nije posjedovao niko prije, niti poslije njega. Sve ove blagodati potcinjene su Sulejmanu, a.s., kako bi on uspostavio blagostanje i izgradio naselja. Lade, oje je pokretao Sulejmanov, a.s., vjetar krenuse i vratise se sa trgovackom robom i porezom iz drugih zemalja i krajeva. Dzinni pocese sa kopanjem i gradnjom bunareva u pustinji i obradivanjem zemlje oko njih. Takoder, pocese klesati kamenje u u brdima i graditi gradove i naselja s prostranim ulicama i velikim trgovima. U centru svakog grada postavili su ogromne kazane isklesane od kamena, slicne loncu u kojem se kuha hrana, samo sto su bili dosta veci. Zatim bi se napunili kisnicom i iz njih bi navodnjavali okolnu zemlju. Kada bi grad lijepo uredili i ukrasili, ljudi bi se naseljavali, obradivali okolne doline i navodnjavali ih bunarskom vodom i kisnicom tako da se sve zazelenilo. Svuda zavlada red i mir te su ljudi zivjeli u blagostanju, obozavajuci Allaha, dz.s., koji im je poklonio te darove i opskrbu. Poveca se broj gradova i broj obradivih polja u pustinji. Sinovi Israilovi su zivjeli u blagostanju koje nikada prije nisu zapamtili. Suljemnaov dvorac bio je prekrasan i ubrajao se u najljepse gradevine tog doba. Sagraden je od mramora a zidovi su mu bili oblozeni zlatom. U njegovoj blizini nalazile su se kasarne s vojskom i konjusnice. Kraljeve riznice su bile ispod dvorca zakopane duboko u zemlju. Do njih se dolazilo podzemnim tunelima, na kraju kojih su se nalazila ogromna vrata koja su cuvali dva dzinna. Jedna od mu’dziza koje su darovane Sulejmanu, a.s., je bilo i to sto su dzinni svakog dana izlazili: jedni su odlazili u brda kopati rudnike i vaditi zlato i ostale rude. Drugi bi ronili u moru i trazili najskupocjenijie bisere. Uvecer su se vracali i sakupljeno ostavljali u Sulejmanove riznice i potom zakljucavali sva vrata na njima. Zatim bi tunelom izlazili do dvorca i zaljucali velika vrata. Kod vrata bi ostajala dva dzinna, najplemenitijeg roda, cijem pogledu nista nije moglo umaci. Tako bi izlazili i vracali se svaki dan dok ne napunise zemaljske riznice svakojakim plemenitimm rudama i dragim kamenjem kojima se ni covjek ni dzinn nisu mogli pribliziti. Sulejman, a.s., je zestoko kaznjavao dzinne-sejtane koji su mu bili neposlusni. Zatvarao bi ih u staklene flase i tu bi ostajali citav zivot. Jednog dana mu dovedose dzinna-sejtana okovanog u lance i kad upita sta je skrivio, oni mu odgovorise: “Izgubio je veliki biser kojeg je nasao u moru, i nije ga predao kraljevima riznicarima.”Sulejman, a.s., upita: “Sejtane, gdje si ga sakrio?” Dzinn-sejtan rece: “Zaronio sam zajedno sa ostalima i izvadio biser velicine covjecije glave. Niko nije prije vidio ljepsi i sjajniji od njega. Mislio sam da cu sa ovim biserom postici to da budes sa mnom zadovoljan citavog mog zivota. Ali, pri povratku iznenadio me jedan dzinn-sejtan, odmetnik i silnik koji se pojavio odnekle s neba. Oteo ga je od mene i pobjegao negdje prema jugu. Oblaci su ga sakrili tako da ga nisam mogao stici.” Sulejman, a.s., rece: “Ako je istina to sto kazes postrojit cu sve dzinne i ti uzmi biser od onoga ko ga je oteo od tebe.”Dzinn-sejtan rece: “Da je to bio neko od zinna iz tvog kraljevstva ne bi mi mogao umaci, ali je ovaj pripadao drugoj vrsti dzinna koji zive u drugoj kraljevini.” Sulejman naredi ga ga bace u tamnicu dok ne provjeri da li govori istinu. Zatim pozva svog vezira ‘Asifa’ koji je bio mudar i ucen. Vezir je smatrao da sejtan govori istinu te rece Sulejmanu: “Allahov vjerovjesnice, sejtani ne pridaju znacaj nijednom ibsieru. Mora da je dzinn koji je oteo biser poticnjen nekom kralju-covjeku. Allah, dz.s., je ucinio da se ovo dogodi kako bi te podjsetio na tvoj zavjet da ces se boriti na Allahovom putu u znak zahvlansti za gradove koje ti je potcinio. Medutim, tebe je skupljanje bisera sprijecilo da ispunis svoje obecanje. Mislim da bi trebao krenuti tragom ovog dzinna-odmetnika dok ne otkrijes koji od kraljeva ga je poslao. Mozda je to kralj-vatropoklonik koji uzima bozanstva mimo Allaha, dz.s.,” Sulejman naredi da se sejtan koji je pronasao biser oslobodi a zatim razmisli o vezirovim rijecima i poslije ode u svoj mihrab u Bejtu-l-Makdisu i tu proboravi do pola noci. Ujutro, on naredi vojsci da se spremni i krene u ratni pohod prema jugu. Dogadaj s mravom Tog dana izade Sulejman, a.s., jasuci na predivnom sivom zdrijepcu. S njegove desne strane jahali su konjanici – ljudi na crvenim, a s lijeve strane – dzinni na crnim konjima. Iza njega je isla bezbrojna pjesadija sacinjena od ljudi i dzinna a iznad, ptice koje su se podijelile u skupine i rasirivsi krila, stitile ovu velicanstvenu vojsku od vrelih suncevih zraka. Vojska se pokrenu i neprestano su putovali kroz pustinju, a kad dodose do mravlje doline jedan mrav rece: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete.” (En-Neml, 18) Sulejman, a.s., koji je razumio govor mrava, nasmija se kada ovo cu i rece: “Gospodaru moj, omoguci mi da budem zahvalan na vlagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da cinim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje.” (En-Neml, 19) Sulejman osjeti velicinu mu’dzize koju mu je Allah, dz.s., podario, a to je da je cuo i razumio govor mrava koji je dopirao iz zemlje i koji se jedva golim okom vidio. To je bilo, Allahovom voljom i moci, darovano samo Sulejmanu, a.s., i nikom drugom mimo njega. On naredi da se na tom mjestu postave satori i da se vojska odmori jedan dan i jednu noc. Kada se vojska spremi za polazak, po ostatke hrane dodose mravi i pocese je prenositi u svoje kuce. Sulejman, a.s., promijeni pravac i krenu prema pustinji. Putovali su nocima i danima a da nisu naisli ni na kakvu oazu u kojoj bi se odmorili niti izvor s kojeg bi se napili, tako da su im rezerve vode potrosene. Oni koji su bili zaduzeni za vodu dodose Sulejmanu, a.s., i obavijestise ga o tome. Tada Sulejman, a.s., iskoristi blagodat kojom ga je Allah, dz.s., odlikovao, odnosno mu’dzizu na koju ga je Allah, dz.s., podsjetio, a to je da su mu dzinni potcinjeni. On im odmah naredi da iskopaju bunareve i izvade vodu iz zemlje. Oni iskopase ali ne nadose vodu. Pokusase ponovo na vise mjesta ali ni u jednom bunaru voda ne potece, te se izgubljene nade vratise Sulejmanu, a.s. Neko rece Sulejmanu, a.s.,: “Jedino hudhud (pupavac) ima osjecaj pomocu kojeg moze otkriti u kojim slojevima zemlje se nalazi voda. On je taj koji nam moze pokazati gdje se nalazi voda blizu povrsine zemlje.” Sulejman, a.s., tada naredi svom komorniku: “Dovedi mi brzo pupavca.” On ode ali se brzo vrati i rece: “Vladaru, pupavac nije tu.” Kada je to cuo Sulejman, a.s., se naljuti, postroji sve ptice a mjesto pupavca je bilo prazno. On rece: “Zasto ne vidim pupavca, da nije odsutan?” (En-Neml, 20) Gavran rece: “Vidio sam ga kako u drustvu drugog pupavca odlazi prema jugu.” Sulejman, a.s., rece: “Ako mi ne dode sa jakim dokazom kojim ce opravdati svoju neposlusnost i krsenje mojih naredbi teskom cu ga kaznom kazniti ili cu ga zaklati, osim ako mi dode sa jakim opravdanjem za svoju neposlusnost.” Asif, Sulejmanov, a.s., vezir rece: “Ovo je prvi put da ova sicusna ptica napravi prekrsaj. Uvijek je bio uzor pokornosti i odanosti. Mora da se dogodilo nesto sto mi ne znamo.” Sulejman, a.s., rece: “Kakva se tajna krije u odsustvovanju pupavca?” Asif rece: “Bojim se da smo se isuvise priblizili dolini dzinna pa je njihov voda upotrijebio sihr (caroliju) i varku da zalutamo od mjesta gdje se nalazi voda i zarobio pupavca kako nam ne bi otkrio izvore vode. Jedan od dzinn-sejtana me je obavijestio da je cuo u unutrasnjosti brda glasove dzinna. On je pokusao da im otkrije tragove ali nije uspio naci put kojim su dosli niti mjesto na kojem se nalaze. Takoder, ispoljio je bojazan da smo sada zatocenici jednog od sejtanskih vladara.” Sulejman, a.s., se samo osmjehnu na ovu cudnu vijest i rece: “Hvala Allahu, dz.s., koji nas je uputio na njih. Pobjeda je vrlo blizu.” Problem sa vodom je okupirao Sulejmana, a.s., jer je njegova vojska osjecala veliku zed i strah od umiranja. On izade iz satora i naredi vjetru da donese kisne oblake do njega. Sa sjevera i juga zapuhase snazni vjetrovi i donesose sa sobom oblake iz kojih se sruci obilna kisa koja napuni kazane, posude i izvore te vojska utoli zed. Svi se zahvalise Allahu, dz.s., na milosti koju je spustio na njih i blagodati koju im je podario. Ovo je bila jedna od mu’dziza koje je Allah, dz.s., podario Sulejmanu, a.s. Vratimo se sada pupavcu koji je napustio svoje mjesto medu pticama bez dozvole Sulejmana, a.s. On se, kada je pretrazio okolne izvore vode i vidio da su prazni, pobojao da vojska njegovog vladara Sulejmana, a.s., ne umre od zedi. On ih napusti i pozuri naprijed trazeci vodu, ali vidje samo stijene u kojima nije bilo nijednog izvora vode. Usput je sreo drugog pupavca koji je dolazio sa juga i njih dvojica se upoznase. Ovaj mu ucini uslugu i pokaza mu mjesto gdje se nalazi ogroman izvor vode. Dva pupavca krenuse dok ne dodose do doline pune zelenila. Oni se zaustavise da se odmore na drvetu koje se nalazilo u jednoj ogromnoj basci punoj drveca, mirisa i cvijeca. U sredini basce je bilo prostrano jezero koje je nastalo od brojnih izvora i teklo kroz redove bilja i drveca. Sulejmanov pupavac se silno obradova kada to vidje i zatrazi dozvolu od svog druga sa juga da ode svome vladaru i da ga obavijesti o onome sto je vidio. Ali, pupavac sa juga ga zaustavi i rece: “To sto si dosad vidio je samo mali dio. Podi sa mnom iza ove doline pa da vidis snagu i veliki kraljevstvo. Kada se vratis svom vladaru i obavijestis ga o tome sta si sve vidio to ce ga se veoma dojmiti.” Sulejmanov pupavac upita: “A sta ces mi tamo pokazati?” Pupavac sa juga rece: “Podi sa mnogm da to vidis svojim ocima.”Dvojica pupavaca poletjese, preletjese preko velikog brda i stigose u dolinu punu zelenila, prekrasnih usjeva i divnih dvoraca. Uputise se prema velicanstvenom dvorcu koji se nalazio na vrhu ogromnog brda. Pupavac sa sjevera se iznenadi kada vidje prizore snage i dostojanstva, tragove vlasti i moci. On rece svom drugu: “Kako je divno ovo sto sam vidio. Ovako nesto ne posjeduje niko osim kralja Sulejmana na sjeveru.” Pupavac sa juga rece: “Sta vrijedi Sulejmanovo kraljevstvo u odnosu na ono sto posjeduje Belkisa na jugu. Udi sa mnom kroz ovaj otvor da pa vidis ovu prekrasnu kraljicu i njezi narod koji obozava sunce.” Njih dvojica udose i Sulejmanov pupavac vidje narod kako se klanja suncu a ne Allahu, dz.s., i prizor koji vidje ga zadivi. Zatim ga pupavac sa juga odvede u Belkisin dvorac i pokaza mu njezin velicanstveni prijesto. Rece mu: “Pogledaj samo ovaj ogromni biser. Ima li tvoj vladar nesto poput ovog?” Sulejmanov pupavac upita: “Kako je dosao do nje ovaj biser?” Pupavac sa juga rece: “Donio joj ga je prije mjesec jedan od dzinna.” Sulejmanov pupavac rece: “Znaci, to je Sulejmanov biser koji je vas sejtan oteo iz ruke dzinna koji ga je pronasao u moru. Tesko vama kada Sulejman cuje za to.” Pupavac sa juga rece: “Nije onako kako ti mislis. Belkisa vlada dzinnima kao sto valda ljudima. Bojim se da tvoj vladar ne precijeni svoju snagu i ne upusti se u rat sa njom i da tako okusi gorcinu ropstva i ponizenja od njezine vojske.” Pupavac sa juga je pretjerao kada je govorio o dzinnima i Belkisi jer je ta stvari bila darovana samo Sulejmanu, a.s. Kada je pupavac to cuo i vidio, zurno se vrati Sulejmanu i tamo zatece dosta oblaka iz kojih je padala kisa koju su ljudi pili. Sulejmanov pupavac stize na svoje odrediste i pristupi ponizno i sa strahom kralju Sulejmanu, a.s., kojeg zatece srditog te se poboja da ce lose zavrsiti. Sulejman, a.s., ga upita: “Gdje si bio o pupavce? Zbog cega si prekrsio moje naredenje i napustio svoje mjesto bez moje dozvole?” On tada isprica sve sto je dizivio dok je bio odsutan. Sulejman, a.s., se osmjehnu i rece: “Vidjet cemo da li govoris istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i poslusaj sta ce jedni drugima reci.” (En-Neml, 27-28) Pupavac ponese Sulejmanovo pismo upuceno Belkisi, odletje sa njim u njezin dvorac i zatece je kako sjedi na svom priejstolju okruzena svojim generalima i vezirima. On joj baci pismo u krilo a zatim se sakri iza prozorske zavjese. Belkisa je bila sazvala ratno vijece da razmotre vijesti koje joj je donio dzinn o Sulejmanu i njegovoj vojsci. Veoma je iznenadi kada joj pismo pade u krilo. Ona ga uze i procita prisutnima. U pismu je stajalo: “Od Sulejmana i glasi; ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se vecim od mene i dodite da mi se pokorite!’ (En-Neml, 30-31) Belkisa im rece: “Savjetujte mi sta treba u ovom da uradim.” Oni rekose: “Mi smo vrlo jaki i hrabri, a ti se pitas! Pa, gledaj sta ces narediti!” Belkisa rece: “Kad carevi osvoje neki grad” – rece ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove ucine ponizenim; eto, tako oni rade. O Sulejmanu sam jos od prije cula i ne bih se zeljela upustiti u rat protiv njega jer se bojim da moj narod ne zapadne u ponizenje. Poslat cu mu poklon. Ako bude od onih koji zele samo ovodunjalucka dobra, prihvatit ce ga i uzvratiti na njega. A ako odbije onda je snazan i nepotkupljiv. Tada cemo toci do njega da mu se pokorimo prije nego nas porobi o okuje u lance.” Belkisin izaslanik krenu, noseci Sulejmanu, a.s., sanduk pun zlata i dragog kamenja. Sulejman upita: “Ko je poslao ovo?” Izaslanik rece: “Ovo je poklon nase kraljice Belkise kralju Sulejmanu.” Sulejmanu, a.s., rece: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono sto je Allah meni dao bolje je od onoga sto je dao vama. Vi se onome sto vam se daruje radujete!” (En-Neml, 36) ”Vrati se njima! Mi cemo im dovesti vojske kojima se nece moci oduprijeti i istjerat cemo ih iz Sabe ponizene i pokorene.” (En-Neml, 37) Izaslanik se vrati i isprica ono sto je cuo. Belkisa naredi svom narodu da ponesu bijelu zastavu i krenu sa njom u velikoj povorci. Sulejman, a.s., ce preteci ovu povorku sa mu’dzizom koja ce iznenaditi Belkisu. Mu’dziza sa prijestoljem Kada se pupavac vracao od Belkise, vidio je kako je ona krenula sa svojim narodom prema Sulejmanu, a.s., i onga o tome obavijesti. Sulejman, a.s., naredi dzinnima da sagrade palacu u kojoj ce docekati Belkisu. Oni sagradise dvoranu od zelenog stakla i po njoj polijepise plocice od bijelog stakla. Ispod plocica naslikakse morske zivotinje, ribe i sl. tako da je onaj ko bi gledao u pod dvorane, imao dojam da se nalazi u jezeru puno riba. Kada se daleko na horizontu pojavi Belkisina povorka Sulejman, a.s., okupi svoje dostojanstvenike i rece im: “O dostojanstvenici, ko ce mi od vas donijeti njezin prijesto prijenego sto oni dodu da mi se pokore?” Ifrit, jedan od dzinna, rece: “Ja cu ti ga donijeti – prije nego iz ove sjednice svoje ustanes.” Sulejman, a.s., rece: “Moja sjednica nece zavrsiti prije nego oni stignu.” Njegov vezir Asif, kokme je Allah, dz.s., podario veliko znanje, rece: “Ja cu ti ga donijeti prije nego okom trepnes.” Sulejman, a.s., podize pogled prema nebu, a Asif pade na sedzdu i zamoli Allaha, kad odjednom prijesto dode pred njih. Kada Sulejman, a.s., pogelda u zemlju i vidje prijesto pred sobom to ga veoma obradova i on naredi da ga postave pred njega prevrnutog. Belkisa se, kada dode i ugleda svoj prijesto kako prevrnut stoji pred Sulejmanom, veoma iznenadi jer ga je bila ostavila u svom dvorcu pdo jakom strazom. Ona pogeda u svoj narod i vidje da i oni u cudu gledaju u prijesto. Sulejman, a.s., rece: “Je li ovo tvoj prijesto?” Ona rece: “Kao da je on. Evo dosla sam sa svojim narodom da ti se pokorim.” Sulejman, a.s., rece: “Od sada ste ti i tvoj narod sigurni. Ti ces im i dalje biti kraljica i upravljati njima i suditi onako kako je Allah, dz.s., naredio.” Belkisa zatrazi dozvolu od Sulejmana, a.s., da se vrati svom narodu i da ga obraduje novom vjerom, ali joj predlozi da se odmori od putovanja sto Belkisa i prihvati. Ona krenu u svoj sator da promijeni odjecu, a Sulejman ode u svoju dvoranu i sjede na prijesto cekajuci Belkisin dolazak. Ona se pomoli nakicena i nagizdana na ulazu u dvoranu i vidjel Sulejmana, a.s., koji joj je izrazavao dobrodoslicu. Kada pogeda u zemlju pomisli da je to bazen pun vode i poboja se da ne skvasi odjecu pa zadize haljinu uz noge svoje. Sulejman, a.s., rece: “Ova je dvorana uglacanim staklom poplocana!” Ona se zastidi svog neznanja i psovjedoci da je Sulejman, a.s., vjerovjesnik i da je njegov Gospodar Uzvisen i Mocan i potpuno ubijedena rece: “Gospodaru! Obozavajcu sunce, ja sam sama sebi naslje ucinila i sada se u drustvu sa Sulejmanom predajem Gospodaru svih svjetova.” Ona se vrati svom narodu kao vjernica i od tada je redovno placala porez Sulejmanu, a.s. Mu’dziza prilikom smrti Ostatak svog zivota Sulejman, a.s., provede vladajuci pravedno u svome narodu. Nastojao je da se sto vise priblizi Allahu, dz.s., obozavajuci Ga i za to odredi sebi posebno mjesto u Bejtu-l-Makdisu kojem se niko nije smio pribliziti sve dok je on tu stajao i molio se svome Gospodaru. Kada osjeti da mu se smrtni cas priblizio on ode u Mesdzidu-l-Aksa, stade u svoj mihrab i oslanjajuci se na svoj stap poce se moliti Allahu, dz.s. Melek smrti mu uze dusu, ali mu tijelo ostade danima uspravno naslonjeno na stap. Ni ljudi, ni dzinni nisu znali je li ziv ili je mrtav, niti su se usudivali da mu se priblize. Kada crv izgrize njegov stap i on se slomi, Sulejmanovo tijelo pade na zemlju i vijest o njegovoj smrti se brzo rasiri. Sinovi Israilovi ga pokopase, a kada su se vracali od njegovog kabura govorili su: “Savljen neka si Allahu! Ti vlast onome kome hoces dajes, a oduzimas je od onoga od koga hoces.” Ovo su mu’dzize Sulejmana, a.s., koji je razgovarao sa mravima, pticama i zivotinjama. Njemu su bili poticnijeni, naredbom njegovog Gospodara, vjetar i dzinni. Cak ni njegova smrt nije obicna. Ovo je, uistinu, velicanstvena mu’dziza i valst koja nije darovana nikome poslije Sulejmana, a.s. Preuzeto iz knjige “Mu’dzize vjerovjesnika”