Pravoslavni pop o pokrivenim muslimankama

NOVOTARIJA NA KOJU JE UPOZORIO ŠERIJAT

Hvala Allahu koji je poslao Svoga Poslanika sa uputom i vjerom istine kako bi je uzdigao iznad svih vjera pa makar to bilo krivo nevjernicima.
Donosimo salavat i selam na Allahova roba i Poslanika Muhammeda, koji je srušio širk i otklonio zabludu a uzdigao istinu i poziva njemu, sallallahu alejhi ve sellem. A zatim:
Doista je najbolji govor Allahova Knjiga, a najbolja uputa uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a najgore stvari su uvedene stvari, a svaka uvedena stvar je novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru.
Cijenjeni čitaoče, koja je to novotarija na koju je upozorio šerijat i opisao je zabludom?
Novotarija ili bid'at u jeziku je inovacija, a u šerijatskoj terminologiji:
'Izmišljen način ili put u vjeri koja je suprotna šerijatu'. Dakle, novotarija je sve ono što je suprotno sunnetu.

Šerijatski tekstovi po pitanju novotarije
1 – Od El Irbad ibn Sarije, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: 'Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: (Ko poživi od vas nakon mene vidjeće mnogobrojna razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta pravednih halifa, čvrsto se držite, a čuvajte se uvedenih stvari, jer, doista, svaka novotarija je zabluda)'. Hadis bilježi Ahmed, Et Tirmizi, Ibn Madže, Ed Darimi, El Hakim i vjerodostojnim ga ocjenjuje el Albani.
2 – Od Džabira ibn Abdullaha, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: 'Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: (Onaj koga Allah uputi, niko ga u zabludu odvesti neće, a onaj koga On u zabludi ostavi, niko ga uputiti ne može. Najbolji govor je Allahova Knjiga, azze ve dželle, a najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve selelm. Najgore stvari su uvedene stvari, a svaka uvedena stvar je novotarija)'. Hadis bilježi Muslim i el Bejheki, a kod njega i kod En Nesaija sa vjerodostojnim lancem prenosilaca: (Svaka zabluda vodi u vatru).
3 – Od Aiše, radijellahu anha, se prenosi da je rekla: 'Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: (Ko uvede nešto novo u ovu našu stvar (vjeru) što nije od nje, neće se prihvatiti)'. Muttefekun alejhi, a u rivajtu kod Muslima: (Ko uradi djelo koje nije od naše stvari, neće se prihvatiti) tj. odbija se.
Rekao je Ibn Hadžer, rahimehullahi, komentarišući riječi (Svaka novotarija je zabluda): 'Ova rečenica je šerijatsko pravilo, dakle, svaka novotarija je zabluda i nije od šerijata, zato što je šerijat u cijelosti uputa. A što se tiče hadisa od Aiše, radijellahu anha, on je od konciznosti ili jezgrovitosti govora Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i taj hadis je, u biti, mjerilo vanjskih djela, a djelo novotara se odbija i ne prihvata, a učenjaci po tom pitanju imaju dva govora, prvi: da se njegova djela ne primaju i drugi: da je novotar odbio Allahovu naredbu, jer se je postavio na položaj gdje se suprostavlja Allahu, pa propisao u vjeri nešto što Allah nije dozvolio'.

Govor ashaba, radijellahu anhum, po pitanju novotarije
Rekao je Abdullah ibn Mes'ud, radijellahu anhu: 'Slijedite a ne uvodite, jer vam je dovoljno ono što imate'. Predaju bilježi Et Taberani i Ed Darimi sa ispravnim lancem prenosilaca.
Rekao je Abdullah ibn Omer, radijellahu anhuma: 'Svaka novotarija je zabluda, pa makar je ljudi vidjeli lijepom'. Predaju bilježi Ed Darimi sa ispravnim lancem prenosilaca.
Jednom prilikom je Ibn Mes'ud, radijellahu anhu, vidio ljude kako sjede u mesdžidu i kod svakog od njih kamenčići, a među njima je bio jedan koji bi govorio: 'Recite Allahu ekber! 100 puta' pa bi ga poslušali, zatim bi rekao: 'Recite La ilahe illallah! 100 puta' pa bi ga poslušali, 'recite: Subhanallah 100! puta' pa bi uradili. Tada je rekao Ibn Mes'ud, radijellahu anhu: 'Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ste ili na boljoj uputi od upute Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili ste otvorili sebi vrata zablude'. 'Mi smo željeli samo hajr' – rekli su. 'A koliko je onih koji žele hajr ali ga ne urade' – dodao je Ibn Mes'ud, radijellahu anhu. Predaju bilježi Ed Darimi i Ebu Ne'im sa ispravnim lancem prenosilaca.

Učenjaci iz prijašnjih generacija o novotariji
Rekao je Imam Malik: (Ko uvede u Islamu novotariju koju on vidi lijepom, takav priziva da je Muhammed iznevjerio poslanicu jer Allah Uzvišeni kaže: 'Danas sam vam vašu vjeru usavršio, i blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjerom', pa ono što tada nije bilo od vjere, ne može biti danas vjerom).
Rekao je Imam Šafija: (Ko ocijeni nešto lijepim, dao je propis).
Rekao je Imam Ahmed, rahimehullah: 'Temelji sunneta kod nas su uzimanje onog na čemu su bili ashabi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sljeđenje istih i ostavljanje novotarija, a svaka novotarija je zabluda'.

Opasnost novotarije
1 – Djelo novotara se odbija i ne prihvata.
2 – Spriječen je od pokajanja sve dok ustraje na svojoj novotariji.
3 – Neće piti sa vrela Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
4 – Novotar snosi grijeh za svoju novotariju i grijehe svih onih koji ga sljede do Kijametskog dana.
5 – Novotar je proklet.
6 – Novotar svojom novotarijom je sve dalji od Allah Uzvišenog.
7 – Novotarija umrtvljuje sunnet i mjenja vjeru.
8 – Novotarija je razlog propasti.
9 – Novotarija je glasnik kufra i nevjerstva.
10 – Novotarija otvara vrata razlaza koji nije izgrađen na dokazima nego na strastima.
11 – Nedavanje dovoljne pažnje stvarima novotarije vodi u grijšenje i nepokornost Allahu Uzvišenom.

Sumnje onih koji dozvoljavaju novotarije i odgovor na njih
1 – 'Ono što muslimani vide dobrim, to je kod Allaha dobro, a što muslimani ocijene lošim to je kod Allaha loše'.
Kao prvo, ovaj hadis nije ispravan sa strane da je govor Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego je govor Ibn Mes'uda, radijellahu anhu, a govor Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne odbija govorom ashaba. A kada bi smo predpostavili da je predaja ispravna, onda nosi značenje da ono što svi muslimani vide dobrim, da je i kod Allaha dobro i lijepo, pa tako biva idžmaom tj. koncenzusom a koncenzus je dokaz, a oni koji smatraju novotariju lijepom nemaju dokaza. Koncenzus u terminologiji Usuli fikha jeste koncenzus učenjaka u jednom vremenu, a ne njihovih sljedbenika i u to nema sumnje, kao što je jasno da skoro svi koji rade novotarije bivaju od običnih ljudi, sljdbenika a ne učenjaka.
2 – Riječi Omera, radijellahu anhu: (Lijepa li je novotarija ova).
Ovaj govor je vezan za teraviju, a teravija je sunnet. Treba da se zna da je Omer uspostavio džemat na teraviji nakon što ga je ostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bojeći se da ne postane vadžibom, a Omer je kazao poznatu rečenicu misleći na novotariju u jeziku tj. inovaciju, jer džemat nije postojao za vrijeme Ebu Bekra, radijellahu anhu, ili je Omer, nakon što je osvjetlio mesdžid, pa se narod sakupio, vidio da je to nešto novo tj. osvjetljavanje, pa je rekao: (Lijepa li je novotarija ova). Također, Omer je od pravednih halifa, i njegov se govor uzima za dokaz sve dok se ne suprostavlja tekstu.
3 – Pogrešno shvatanje hadisa u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem kaže: (Ko postakne u Islamu na sunnet, imaće za to nagradu kao i nagradu onih koji ga slijede u tome bez da se umanji njihova nagrada)
Ovaj hadis ima svoju priču. Jedne prilike, ljudi iz naroda Mudar su došli kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bili su goli i bosi. Nakon što ih je vidio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, problijedilo mu je lice zbog onog što je vidio od siromaštva. Zatim je naredio Bilalu, pa je proučio ezan i ikamet, pa su klanjali, a nakon toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem održao hutbu u kojoj je ljude podsticao na sadaku, pa je došao jedan od ashaba, kojem je ruka jedva nosila ono što ima kod sebe od sadake, pa ju je stavio ispred Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su onda i drugi se poveli za njim, sve dok nisu skupili puno hrane i odjeće, pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: (Ko postakne u Islamu na sunnet....), a sunnet koji je on uspostavio jest djeljenje sadake u neimaštini a nije on taj koji je uveo sunnet sadake u osnovi.
4 – 'Urf ili običaj
To je ono na čemu je većina ljudi od novotarija, jer su to njihovi običaji koje su uzeli od svojih očeva, i to je razlog zašto su mušrici negirali i odbacivali istinu, a običaj u Islamu nije dokaz, (Mi smo, doista, našli naše očeve na tome, i mi ćemo njih, uistinu, u tome sljediti) – Ez Zuhruf, 23.
Ali, džemat – čiji je pomen došao u hadisima – nije većina, nego je džemat ono što se ne podudara sa sunnetom, pa makar i bili malobrojni. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: (Islam je počeo sa garibima i vratiće se sa garibima kao što je i počeo, pa blago se njima).
Kaže Abdullah ibn Mes'ud, radijellahu anhu: 'Džemat je skupina koja je na istini, pa makar bio sam'.

Od razloga uvođenja novotarija:
1 – Džehl i ne znanje o sunnetu i terminologiji hadisa, jer tako novotari ne prave razliku između ispravnih i slabih hadisa, pa tako možemo naći kod njih ogroman broj slabih i izmišljenih hadisa kao što je novotarija Svjetlo Muhammedovo koja za osnovu ima izmišljeni hadis ( Prvo što je Allah stvorio jeste svjetlo tvoga Poslanika), kao i novotarija stvaranja svih stvorenja radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koja za osnovu ima lažni ili apokrifni hadis (Da te nema, da te nema, ništa stvorio ne bih).
Ali, onaj koji je izmišljao hadis, zaboravio je činjenicu da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi bio uopće poslan da nema stvorenja, jer kaže Allah Uzvišeni: (I Mi tebe nismo poslali osim kao milost svjetovima) El Enbija, 107.
2 – Uzimanjem ljudi neznalica da daju fetve i podučavaju i govore o Allahovoj vjeri bez znanja.
3 – Običaji na koje ne upućuje šerijat niti ih priznaje razum kao što je novotarija mevluda.
4 – Uvjerenje bezgrešnosti imama kao i davanje stepena svetosti šejhovima koja je blizu stepena poslanstva.
5 – Sljeđenje mutešabih – ne tako jasnih – ajeta i hadisa i nevraćanje istih učenjacima.

Mevlud:
Prvi koji su izmislili i uveli novotariju mevluda jesu halife fatimije u četvrtom stoljeću u Kairu. Fatimije su od Ubejdija i nemaju nikakve rodbinske veze sa Fatimom, radijellahu anha. Fatimije su zindici i otpadnici, vanjštinom su rafidije – šije - a u nutrini su kjafiri. Izmislili su šest mevluda: mevlud Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mevlud Alije, radijellahu anhu, mevlud Fatime, radijellahu anha, mevlud Hasana i Husejna, radijellahu anhuma, mevlud halife el Hadira.
Svi mevludi su bili otklonjenji iz prakse za vrijeme El Efdal ibn Emir el Džejjuš, zatim su vraćeni za vrijeme El Amir bi Ahkamillah el Fatimi 524 h.g. a ljudi su skoro sve bili zaboravili.
Prvi koje uveo mevlud u Medini jeste Irbil el Melik el Muzaffer Ebu Seid Kukburi u sedmom stoljeću, čija se praksa primjenjuje sve do današnjih dana.
Ovi mevludi nisu bili praksa prijašnjih dobrih generacija, prva tri stoljeća, niti praksa četvorice imama, nego su ih uveli i inovirali zindici i neznalice nakon toga.
Mevlud je novotarija u Allahovoj vjeri, i nikada nećeš naći mušrika a da mu odnos do Allaha nije ispravan, niti ćeš naći novotara a da mu odnos do sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem nije ispravan.
Rekao je šejh Salih el Fevzan, hafizahullah: 'Od stvari koje su ljudi uveli od novotarija jeste mevlud kao uspomena na rođenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mjesecu Rebiul evvel, a oni se po pitanju ove novotarije dijele na nekoliko vrsta:
1 – Neki od njih to smatraju sijelom gdje se pročita priča o mevludu, gdje se održi kakva hutba ili otpjevaju ilahije za tu priliku.
2 – Neki od njih pripremaju hranu i slatkiše i druge stvari kako bi to dali onom ko prisustvuje.
3 – Neki mevlude održavaju u mesdžidima a neki u kućama.
4 – Neki od njih pored pomenutog, učini mevlud sijelom koji se sastoji od haram stvari kao što je mješanje muškaraca i žena, muzika i ples, ili stvari koje su širk kao traženje pomoći od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo dozivanje, traženje pomoći u ratu protiv neprijatelja i slično.
I sve to, sa svim vrstama i oblicima i različitim nijetima, nema sumnje, da je novotarija, haram i uvedeno u vjeru nakon prva tri stoljeća.
Ono što dolikuje muslimanu jeste da oživljava sunnete i da umrtvljuje novotarije, te da ne radi nikakvo djelo sve dok ne sazna Allahov propis o njemu'.

Oni koji dozvoljavaju novotariju mevluda se vežu za šubhe koje su slabije od paukove mreže. Te šubhe i sumnje se mogu sabrati u sljedeće:
1 – Smatraju da je to veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odgovor je da veličanje biva samo u njegovom sljeđenju, slušajući naredbe, kloneći se zabrana, a veličanje ne biva novotarijama i griješenjem, a mevlud je od ovog drugog, jer je to grijeh. Ljudi koji su najviše poštivali i cijenili Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su bili ashabi, kao što je rekao Urve ibn Mes'ud kurejšijama: 'O narode! Tako mi Allaha, išao sam kod cezara, kraljeva i vladara, ali nisam vidio ni jednog vladara da ga čuvaju njegovi drugovi kao što čuvaju i veličaju ashabi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Tako mi Allaha, obaraju pogled kod njega iz poštovanja prema njemu'. I uz sve to, ashabi nisu učinili dan njegova rođenja danom za slavlje i iskupljanje, a da je bilo propisano ne bi to ostavljali, a i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nije proslavljao svoj rođendan.
2 – Uzimaju za dokaz da je to djelo većine ljudi u većini zemalja
Odgovor je da je dokaz ono što dođe od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ono što je došlo od njega jeste zabrana da se uvode novotarije općenito, a mevlud je od novotarija.
A djelo ljudi kada se suprostavi dokazu nemože biti argumentom, pa makar bili mnogobrojni. Kaže Allah: (A ako budeš pokoran većini onih koji su na zemlji, skrenuće te sa Allahova Puta) El Enam, 116.
Uz sve to, postoji u svakom vremenu onaj ko negira i poriče ovu novotariju i pojašnjava njenu nevažnost, a onaj ko nastavi da je radi nakon što mu se pojasni istina, nema dokaza niti argumenta.
Svi učenjaci Ehli sunneta su porekli i zabranili ovo novotariju a od velikana: šejhul – islam Ibn Tejmijje, Imam Eš Šatibi, Ibn el Hadždž, Eš Šejh Tadžuddin Ali ibn Umer el Luhmi, Eš Šejh Muhammed Bešir es Sehsevani el Hindi, Es Sejjid Muhammed Rešid Rida, Eš Šejh Muhammed ibn Ibrahim Alu Šejh, Eš Šejh Abdul-Aziz ibn Baz i drugi koji ne prestaju da negiraju ovu novotariju i pojašnjavaju njen propis svake godine gdje se pune stranice novina i magazina, u vremenima kada se uspostavlja ova novotarija.
3 – Kažu: U mevludu je oživljavanje uspomene na rođenje Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Odgovor na to je da oživljavanje uspomene biva onim što je propisano od njegova pomena u ezanu i ikametu, hutbama i salevatima na tešehhudu, donošenje salata i čitanjem njegova sunneta, sljeđenjem onog što je došao s njim od šerijata, i to je ono što se stalno može radili, svaki dan i noć, a ne jednom u godini.
4 – Kažu: Mevlud je uveo vladar, pravedni i koji je imao znanje, koji je time htio da se približi Allahu!
Odgovor na to je da se novotarija ne prima ni od koga, a lijep nijet ne dozvoljava loše djelo, a to što je bio alim i pravedan, ne znači da je bio bezgriješan.
5 – Kažu: Mevlud je od lijepih novotarija, jer je sazdan na zahvaljivanju Allahu na postojanju Poslanika!
U odgovoru kažemo da u novotarijama nema ništa lijepo, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Ko uvede u ovu našu stvar nešto što nije od nje, to se odbija'. Također, može se dati za odgovor: Zašto su ljudi zakasnili sa tom zahvalom – shodno njihovom govoru – sve do šestog stoljeća, tako da nisu zahlavljivali ni prve generacije od ashaba i tabi'ina, a oni su ti koji su najviše voljeli Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, i oni su ti koji najviše žude da čine ono što je hajr i da se zahvaljuju Allahu, pa dali je od razuma da kažemo da onaj ko je uveo ovu novotariju da je više Allahu bio zahvalan od ashaba i tabi'ina? Nikako i nikada!!!
6 – Kažu: Mevlud je sazdan na ljubavi prema Allahovom Poslaniku, a ispoljavanje ljubavi prema njemu je propisano!
Odgovor: Nema sumnje da je ljubav prema njemu vadžib svakom muslimanu, da mora biti veća od ljubavi prema samom sebi, djetetu i roditljelju i svim muslimanima, sallallahu alejhi ve sellem. No, međutim, to ne znači da možemo uvoditi novotarije i ono što Allah nije propisao, nego ljubav prema njemu iziskuje njegovu pokornost i sljeđenje, i to je najbolji način da se iskaže ljubav, kao što je rečeno:
Da je tvoja ljubav bila iskrena bio bi mu pokoran
Jer je onaj ko voli voljenom pokoran
Dakle, ljubav prema njemu biva u oživljavanju sunneta, sljeđenjem istog, izbjegavanjem onoga što se suprostavlja sunnnetu u riječima i djelima, a nema sumnje da sve što se suprostavi sunntu biva novotarijom, koja je pokuđena i jasni grijeh, a od toga je i mevlud, jer je on novotarija.
Lijep nijet i namjera nemogu učiniti novotariju halalom, jer je cijela vjera sagrađena na dva temelja: iskrenost i sljeđenje. Kaže Allah: (A onaj ko se pokori, svojim licem Allahu, i još je dobročinitelj, njemu pripada nagrada kod Gospodara njegova, i straha neće osjećati niti će za čim tugovati) El Bekare, 112.
Pokornost i okretanje lica jeste iskrenost, a dobročinstvo jeste sljeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i njegova sunneta.
Neustanovljenost mevluda u šerijatu se ogleda kroz nekoliko tački:
1 – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je došao u Medinu gdje su medinjani imali svoje praznike, sve ih je ukinuo iz prakse, pa je rekao: (Naš praznik, sljedbenika Islama jeste kurbanski i ramazanski bajram).
2 – Tekstovi šerijata zabranjuju novotarije i opisuju je kao zabludu, 'a svaka novotarija je zabluda'.
3 – Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukinuo praznike iz džahilijjeta.
4 – Mevlud je od novotarija Rafidija – Šija, novotara koji su neprijatelji Islama, graditelji mauzoleja i kubbeta, kao i graditelji mesdžida na kaburovima.
5 – Niko do prijašnjih generacija to nije radio iako su bili potpunijeg imana i bolje su razumjevali tekstove Kur'ana i Sunneta, a svaka stvar koja se uzme da je vjera a nije od znanja prijašnjih genracija, to nije vjera, nego je uvedena novotarija.
Oni koji drže do mevluda:
1 – Grupa koja imaju za cilj širenje novotarija. To je grupa koja je čista od znanja i hajra i dobrote, nego je poznata po manjkavosti u sunnetu, prisustvovanju džemata i pokornostima. To je grupa koja je aktivna kada su samo novotarije u pitanju, šta više, koji i dalje ustraju na novotariji i onda kada im se pojasni istina.
2 – To su neznalice od običnog svijeta koji su uvjerenja da je mevlud ibadet propisan u vjeri, koji slijede one koji ih vode do propasti.
3 – Ljudi čiji je cilj upražnjavanje strasti u onom što nađu na mevludskim skupovima od jela, pića i mješanja sa ženama i slično tom.
Rekao je Eš Šejh Salih el Fevzan: (Rezime svega jeste to da je mevlud sa svojim vrstama i oblicima novotarija koja se negira, novotarija koja mora biti zabranjena od strane muslimana kao i ostale novotarije. Obaveza je na muslimanima da se zanimaju oživljavanjem sunneta, te da ne budu zavedeni onima koji propagiraju i brane novotarije, jer cilj te skupine je oživljavanje novotarija a ne oživljavanje sunneta, šta više, ne drže do sunneta uopće, a onaj koje takvog opisa nije dozvoljeno da se slijedi i da se uzima za uzor, pa makar i bili većina ljudi, jer se slijedi samo ono što je bilo na putu sunneta od dobrih generacija i njihovih sljedbenika pa makar bili malobrojni. Istina se ne spoznaje kroz ljude, nego se ljudi spoznaju kroz poznavanje istine.
Kaže Allahov Poslanik, sallalalhu alejhi ve sellem: (Doista, onaj ko bude od vas poživljen, vidjeće mnoga razilaženja, tada se držite moga sunneta i sunneta pravednih halifa nakon mene, čvrsto se držite, i čuvajte se novih stvari, jer je svaka novotarija zabluda).
Pojasnio nam je, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu ko se slijedi kada se ljudi raziđu, kao što je pojasnio da sve što se suprostavi sunnetu od riječi ili djela da je novotarija, a svaka novotarija je zabluda).
Da nas Allah uputi na ono što On voli i čime je zadovoljan, a Allaha molimo da oprosti, nama, roditeljima, porodicama i svim muslimanima. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, na njegovu porodicu i ashabe.

Velićina grijeha ostavljanja namaza

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka.
Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale.
Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
Naklanjavanje opravdano ostavljenog namaza
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti". Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: "Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga".
Naklanjavanje namjerno ostavljanog namaza
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Većina učenjaka ovog Ummeta je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Ovo je zvanični stav svečetiri mezhebske škole: hanefija, malikija, šafija i hanabila. Oni ovu obavezu naklanjavanja namjerno propuštenih namaza dokazuju gore spomenutim hadisom:
"Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga", pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi.
Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.
Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu.
Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama.
Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi "El-Muhalla" po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: "Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu" (El-Ma'un, 4-5),
kao i riječi: "A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno)  ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti" (Merjem, 59).
Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima ("Teško klanjačima"), niti ("Oni će sigurno u Gajju završiti").
Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko
Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu.
Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili.
Kaže Uzvišeni:"Gospodar tvoj ne zaboravlja"(Merjem, 64).
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno". Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim.
Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž.
Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: "Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega"."
Prema tome, po većini učenjaka iskup za najmerno propuštene namaze je da ih naklanja nakon što učini tevbu za taj grijeh, a po manjoj skupini učenjaka ti namazi se ne mogu naklanjati nego treba učiniti iskrenu tevbu, tj. čvrsto odlučiti da se više nikad ne vrati ovom velikom grijehu, te da nastoji nadoknaditi propuštene farz-namaze sa što više dobrovoljnih namaza nafile.
Ve billahi tevfik.