Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava kako se Allah,
dželle še'nuhu, odaziva i ispunjava dovu onima koji mu dove pa kaže:
"Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti
kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri
stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj
vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u
vrijednosti te dove", pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da
puno dovimo, a on odgovori: "Allah će vam više dati".
.jpg)
(Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju).
Takođe, treba znati da bi čovjeku bila ispunjena dova treba da se ispune određeni šartovi i otklone određene prepreke za njeno ispunjenje. Kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "... Zatim je spomenuo čovjeka koji je dugo na putovanju, raščupan i prašnjav, kako ispruženih ruku prema nebesima kaže: O moj Gospodaru, o moj Gospodaru, a njegova hrana je haram, njegovo piće je haram, njegova odjeća je haram i odhranjen je na haramu, pa kako da mu se usliša dova".
Dova ima svoje uvjete (Šartove) i adabe (radnje) koje je neophodno da se ispune kako bi dova bila primljena kod Allaha, azze ve dželle.
Dakle, islamski učenjaci su kazali da bi dova bila primljena mora da ispuni određene šartove od tih šatova su: Šartovi koje mora ispuniti onaj ko dovi (upućuje dovu), šartovi same dove i šartovi onoga što se dovom želi (tražene, ciljane stvari).
Prenosi se da je Imam Ibnul- Kajjim, Allah mu podario svoju milost, rekao: “Dove i ono što učimo da se zaštitimo od zla su jedna vrsta oružja; a svako oružje je dobro u onoj mjeri u kojoj je vješt i spretan onaj koji ga drži u svojoj ruci; vrijednost sablje se ne mjeri samo po tome koliko je oštro njeno sjecivo. Kada je sablja skovana bez ikakvog nedostatka i od dobrog materijala i kada je ruka koja je drži čvrsta i snažna, onda nema ničega što može spriječiti borca da porazi svoje neprijatelje ako je na Allahovom putu. Ali ako bilo šta od navedenog bude nedostajalo onda će i uspjeh biti nepotpun.”
Iz citiranog možemo zaključiti da postoje određeni uslovi kada je u pitanju primanje naše dove. Logično je dakle, da postoje i stvari koje sprečavaju dolazak naše dove do Onoga koji ih uslišava.
- Iskrenost u dovi:
Ovo je možda najbitniji uslov da nam dova bude uslišana. Tako stoji u Časnom Kur’anu: “Klanjajte se zato Allahu, iskreno Mu ispovjedajući vjeru- pa makar to nevjernicima bilo mrsko…” (Prijevod značenja sura Al- Mu’min, ajet broj 14).
Dakle, pod iskrenošću u upućivanju dove se podrazumjeva čvrsto ubjeđenje da Onaj kome dovu upućuješ - Svemoguci Allah - je Jedini koji je kadar da dovu primi i usliša.
Iskrenost podrazumjeva i čuvanje od bilo kakve oholosti.
- Pokajanje i vraćanje Allahu Uzvišenom:
Grijeh i činjenje grijeha je jedan od razloga neprimanja dove. Onaj koji želi da mu dova bude primljena treba da požuri sa cinjenjem istigfara (traženja oprosta).
O tome govore i Kur’anski ajeti u kojima se navodi savjet koji Allahov Poslanik Nuh, alejhi selam, daje svome narodu: “…tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilatu slati i pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Sura Nuh, ajeti 10-12).
- Poniznost, skrušenost, i nada u Allahovu milost a strah od Njegove kazne zajedno čine stanje duha onoga koji upućuje dovu kao i suštinu i svrhu njenog upućivanja.
O tome i govori ovaj ajet: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.” (Sura Al- A’raf, ajet 55).
- Ustrajnost u upućivanju dove a bez osjećanja uzaludnosti ili gubljenja nade da ona neće biti uslišana je takođe bitan uslov.
Dovu treba upućivati dva ili najbolje tri puta. Ogranićavanje na tri puta je po Sunnetu našeg Poslainika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ibn Mesud, radijjallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao i volio da dovu ponovi tri puta kao i da traži oprosta isto toliko puta. Slično prenose i Ebu Davud i En-Nesai, rahmetullahi alejhim.
- Naročito upućivanje dove kada smo u izobilju i blagostanju je takođe pohvalno i u skladu sa hadisom koga navodi imam Ahmed, rahmetullahi alejhi: “Sjetite se Allaha kada ste u izobilju i On će se sjetiti vas kada vam naiđu poteškoće i nedaće.”
- Približavanje Allahu tako što ćemo Mu se obraćati Njegovim najljepšim i najuzvišenijim imenima na početku naše dove ili na kraju.
Uzvišeni Allah tako kaže: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima…” (Sura Al- A’raf, ajet 180).
- Riječitost, sažetost i preciznost u dovi kao i upućivanje najljepših dova su preporučljivi. A najljepše i najnadahnutije dove su vjerodostojne Poslaničke dove, ali je i dopušteno da se čovjek obrati svome Gospodaru onako kako to on želi i u skladu sa onim žasta dovu upućuje.
- Na kraju postoje i druge pohvalne ali ne i obavezne stvari o kojim treba voditi računa kada upućujemo dovu.
Tu spadaju okretanje u pravcu kible; paziti na tjelesnu čistoću i čuvanje abdesta; početi dovu veličanjem Allaha i upućivanjem zahvale Njemu Uzvišenom kao i donošenjem salavata na Njegova Poslaanika, sallallahu alejhi ve sellem, podizanjem ruku tokom upućivanja dove.
Prilikom upućivanja dove treba voditi računa i o vremenu u kome se upućuje i mjestu na kome se to čini.
U najbolja doba dana za upućivanje dove spadaju trenutci pred zoru, poslednja trećina noći, odabrani sat svakoga petka (vjerodostojne predaje kazuju da je to najvjerovatnije poslednji sahat ikindijskog vakta, a Allah najbolje zna), kada pada kiša jer je ona sama po sebi Allahov blagoslov, između Ezana i Ikameta.
Među najbolja mjesta svakako spadaju Allahove kuće na Zemlji tj. Džamije a posebno Mesdžidul-Harem u Mekki.
Postoje i situacije kada se dove posebno primaju kao kada dovu upućujemo jer smo u potjeskoći ili nam se nanosi nepravda, kada postimo, kada putujemo, kada imamo neku bitnu potrebu, ili kada dovu činimo za našeg brata po vjeri a u njegovom odsustvu.
Među stvarima koje sprečavaju primanje dove spadaju slijedece:
- Kad je dova sama po sebi slaba, ili kada dovom tražimo nešto što će rezultirati grijehom ili neposlusnošću Gospodaru; ili kada dovom tražimo nešto što je samo po sebi nemoguće poput vječnog života na dunjaluku, ili nečeg zabranjenog ili pak smrt.
U jednom hadisu koji se prenosi od Ebu hurejre, radijjallahu anhu, se navodi savjet Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, u vezi primanja dove. Obećano je čovjeku da će mu se dova primiti sve dok on tom dovom ne traži nešto što je samo po sebi grijeh ili nešto što podrazumjeva kidanje rodbinskih veza.
- Kada je osoba koja upućuje dovu slab vjernik ili slaboga ubjeđenja.
Uzrokom toga može biti nedostatak srčanosti, čvrstog ubjeđenja; nepotrebno podizanje glasa prilikom upućivanja dove; ili upućivanje dove na način koji svjedoči o tome da se ta osoba osjeća neovisnim od svog Gospodara ili misli da nema potrebe za Njime; ili kad u našoj dovi previše obraćamo pažnju na riječi a malo na njihovu suštinu i značenje; ili kada se trudimo da zaplačemo ali ne iz iskrene bogobojaznosti i poniznosti; ili kada pak pretjerujemo u istome.
- Jedan od razloga zbog kojih se dova ne prima može biti i ranije počinjeni grijeh poput uživanje u bilo kakvom imetku koji je stečen na nedozvoljen način; konzumiranje alkohola ili hrane koja nije halal; ili obavljanje poslova koji nisu u skladu sa Šerijatom; ili kada nam je srce prekriveno mrljama zbog počinjenih grijeha; ili kada svjesno praktikujemo novotariju u vjeri; ili kada nam je srce obuzeto nemarom.
Posebno se treba zadržati na uživanje u imetku koji je stečen na nedozvoljen način jer smo obavješteni da je to jedan od većih razloga zbog kojih dova može biti odbijena.
Ebu Hurejre, radijjalahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “O ljudi Allah je dobar pa zato On i prima samo dobro. Allah je naredio vjernicima da slijede ono što je dostavio svojim Poslanicima. Uzviseni kaže: “O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!” (Sura Al- Mu’minun, ajet 51) / “O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!” (Sura Al- Baqara, ajet 172).
- Nestrpljivost u očekivanju ispunjenja onoga što smo tražili u dovi ili požurivanje u tome su također jedan od razloga neprimanja dove.
Takođe prenosi Ebu Hurejre, radijjallahu anhu, da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao: “ Svakome od vas bit će molba uslišana sve dok to ne požurujete pa kažete- molio sam i nije mi molba uslišana!” (Hadis bilježe imami Buhari i Muslim).
- Uslovljavanje dove kao recimo riječima: “O Allahu, oprosti mi ako hoćeš” ili “O Allahu, smiluj mi se ako hoćeš” i tome slično su uzroci neprimanja dove. Onaj koji čini dovu mora biti ustrajan u tome kao i uporan i iskren u svojoj dovi a mora znati i to da je Allah taj koji dove uslišava i da On voli da Mu se dove upućuju.
Nije apsolutno neophodno da se čovjek pridržava svega navedenog da bi mu se dova primila.
Doista su oni koji postignu sve navedeno rijetki, ali to ipak ne treba da nas spriječi da se trudimo da postignemo bar nešto od toga kako bismo se opravdano nadali da će nam dove biti primljene.
Bitno je znati i da se primljena dova može manifestovati na razlicite načine- kao što je došlo u hadisu: "Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove", pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da puno dovimo, a on odgovori: "Allah će vam više dati". (Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju).
Stoga ukoliko čovjek bude vodio računa o prethodno spomenutim stvarima može da osjeti i vidi tragove primljene dove koja se manifestuje ražličito kako je spomenuto u hadisu.
Takođe, treba znati da bi čovjeku bila ispunjena dova treba da se ispune određeni šartovi i otklone određene prepreke za njeno ispunjenje. Kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "... Zatim je spomenuo čovjeka koji je dugo na putovanju, raščupan i prašnjav, kako ispruženih ruku prema nebesima kaže: O moj Gospodaru, o moj Gospodaru, a njegova hrana je haram, njegovo piće je haram, njegova odjeća je haram i odhranjen je na haramu, pa kako da mu se usliša dova".
Dova ima svoje uvjete (Šartove) i adabe (radnje) koje je neophodno da se ispune kako bi dova bila primljena kod Allaha, azze ve dželle.
Dakle, islamski učenjaci su kazali da bi dova bila primljena mora da ispuni određene šartove od tih šatova su: Šartovi koje mora ispuniti onaj ko dovi (upućuje dovu), šartovi same dove i šartovi onoga što se dovom želi (tražene, ciljane stvari).
Prenosi se da je Imam Ibnul- Kajjim, Allah mu podario svoju milost, rekao: “Dove i ono što učimo da se zaštitimo od zla su jedna vrsta oružja; a svako oružje je dobro u onoj mjeri u kojoj je vješt i spretan onaj koji ga drži u svojoj ruci; vrijednost sablje se ne mjeri samo po tome koliko je oštro njeno sjecivo. Kada je sablja skovana bez ikakvog nedostatka i od dobrog materijala i kada je ruka koja je drži čvrsta i snažna, onda nema ničega što može spriječiti borca da porazi svoje neprijatelje ako je na Allahovom putu. Ali ako bilo šta od navedenog bude nedostajalo onda će i uspjeh biti nepotpun.”
Iz citiranog možemo zaključiti da postoje određeni uslovi kada je u pitanju primanje naše dove. Logično je dakle, da postoje i stvari koje sprečavaju dolazak naše dove do Onoga koji ih uslišava.
- Iskrenost u dovi:
Ovo je možda najbitniji uslov da nam dova bude uslišana. Tako stoji u Časnom Kur’anu: “Klanjajte se zato Allahu, iskreno Mu ispovjedajući vjeru- pa makar to nevjernicima bilo mrsko…” (Prijevod značenja sura Al- Mu’min, ajet broj 14).
Dakle, pod iskrenošću u upućivanju dove se podrazumjeva čvrsto ubjeđenje da Onaj kome dovu upućuješ - Svemoguci Allah - je Jedini koji je kadar da dovu primi i usliša.
Iskrenost podrazumjeva i čuvanje od bilo kakve oholosti.
- Pokajanje i vraćanje Allahu Uzvišenom:
Grijeh i činjenje grijeha je jedan od razloga neprimanja dove. Onaj koji želi da mu dova bude primljena treba da požuri sa cinjenjem istigfara (traženja oprosta).
O tome govore i Kur’anski ajeti u kojima se navodi savjet koji Allahov Poslanik Nuh, alejhi selam, daje svome narodu: “…tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilatu slati i pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Sura Nuh, ajeti 10-12).
- Poniznost, skrušenost, i nada u Allahovu milost a strah od Njegove kazne zajedno čine stanje duha onoga koji upućuje dovu kao i suštinu i svrhu njenog upućivanja.
O tome i govori ovaj ajet: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.” (Sura Al- A’raf, ajet 55).
- Ustrajnost u upućivanju dove a bez osjećanja uzaludnosti ili gubljenja nade da ona neće biti uslišana je takođe bitan uslov.
Dovu treba upućivati dva ili najbolje tri puta. Ogranićavanje na tri puta je po Sunnetu našeg Poslainika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ibn Mesud, radijjallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao i volio da dovu ponovi tri puta kao i da traži oprosta isto toliko puta. Slično prenose i Ebu Davud i En-Nesai, rahmetullahi alejhim.
- Naročito upućivanje dove kada smo u izobilju i blagostanju je takođe pohvalno i u skladu sa hadisom koga navodi imam Ahmed, rahmetullahi alejhi: “Sjetite se Allaha kada ste u izobilju i On će se sjetiti vas kada vam naiđu poteškoće i nedaće.”
- Približavanje Allahu tako što ćemo Mu se obraćati Njegovim najljepšim i najuzvišenijim imenima na početku naše dove ili na kraju.
Uzvišeni Allah tako kaže: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima…” (Sura Al- A’raf, ajet 180).
- Riječitost, sažetost i preciznost u dovi kao i upućivanje najljepših dova su preporučljivi. A najljepše i najnadahnutije dove su vjerodostojne Poslaničke dove, ali je i dopušteno da se čovjek obrati svome Gospodaru onako kako to on želi i u skladu sa onim žasta dovu upućuje.
- Na kraju postoje i druge pohvalne ali ne i obavezne stvari o kojim treba voditi računa kada upućujemo dovu.
Tu spadaju okretanje u pravcu kible; paziti na tjelesnu čistoću i čuvanje abdesta; početi dovu veličanjem Allaha i upućivanjem zahvale Njemu Uzvišenom kao i donošenjem salavata na Njegova Poslaanika, sallallahu alejhi ve sellem, podizanjem ruku tokom upućivanja dove.
Prilikom upućivanja dove treba voditi računa i o vremenu u kome se upućuje i mjestu na kome se to čini.
U najbolja doba dana za upućivanje dove spadaju trenutci pred zoru, poslednja trećina noći, odabrani sat svakoga petka (vjerodostojne predaje kazuju da je to najvjerovatnije poslednji sahat ikindijskog vakta, a Allah najbolje zna), kada pada kiša jer je ona sama po sebi Allahov blagoslov, između Ezana i Ikameta.
Među najbolja mjesta svakako spadaju Allahove kuće na Zemlji tj. Džamije a posebno Mesdžidul-Harem u Mekki.
Postoje i situacije kada se dove posebno primaju kao kada dovu upućujemo jer smo u potjeskoći ili nam se nanosi nepravda, kada postimo, kada putujemo, kada imamo neku bitnu potrebu, ili kada dovu činimo za našeg brata po vjeri a u njegovom odsustvu.
Među stvarima koje sprečavaju primanje dove spadaju slijedece:
- Kad je dova sama po sebi slaba, ili kada dovom tražimo nešto što će rezultirati grijehom ili neposlusnošću Gospodaru; ili kada dovom tražimo nešto što je samo po sebi nemoguće poput vječnog života na dunjaluku, ili nečeg zabranjenog ili pak smrt.
U jednom hadisu koji se prenosi od Ebu hurejre, radijjallahu anhu, se navodi savjet Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, u vezi primanja dove. Obećano je čovjeku da će mu se dova primiti sve dok on tom dovom ne traži nešto što je samo po sebi grijeh ili nešto što podrazumjeva kidanje rodbinskih veza.
- Kada je osoba koja upućuje dovu slab vjernik ili slaboga ubjeđenja.
Uzrokom toga može biti nedostatak srčanosti, čvrstog ubjeđenja; nepotrebno podizanje glasa prilikom upućivanja dove; ili upućivanje dove na način koji svjedoči o tome da se ta osoba osjeća neovisnim od svog Gospodara ili misli da nema potrebe za Njime; ili kad u našoj dovi previše obraćamo pažnju na riječi a malo na njihovu suštinu i značenje; ili kada se trudimo da zaplačemo ali ne iz iskrene bogobojaznosti i poniznosti; ili kada pak pretjerujemo u istome.
- Jedan od razloga zbog kojih se dova ne prima može biti i ranije počinjeni grijeh poput uživanje u bilo kakvom imetku koji je stečen na nedozvoljen način; konzumiranje alkohola ili hrane koja nije halal; ili obavljanje poslova koji nisu u skladu sa Šerijatom; ili kada nam je srce prekriveno mrljama zbog počinjenih grijeha; ili kada svjesno praktikujemo novotariju u vjeri; ili kada nam je srce obuzeto nemarom.
Posebno se treba zadržati na uživanje u imetku koji je stečen na nedozvoljen način jer smo obavješteni da je to jedan od većih razloga zbog kojih dova može biti odbijena.
Ebu Hurejre, radijjalahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “O ljudi Allah je dobar pa zato On i prima samo dobro. Allah je naredio vjernicima da slijede ono što je dostavio svojim Poslanicima. Uzviseni kaže: “O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!” (Sura Al- Mu’minun, ajet 51) / “O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!” (Sura Al- Baqara, ajet 172).
- Nestrpljivost u očekivanju ispunjenja onoga što smo tražili u dovi ili požurivanje u tome su također jedan od razloga neprimanja dove.
Takođe prenosi Ebu Hurejre, radijjallahu anhu, da je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao: “ Svakome od vas bit će molba uslišana sve dok to ne požurujete pa kažete- molio sam i nije mi molba uslišana!” (Hadis bilježe imami Buhari i Muslim).
- Uslovljavanje dove kao recimo riječima: “O Allahu, oprosti mi ako hoćeš” ili “O Allahu, smiluj mi se ako hoćeš” i tome slično su uzroci neprimanja dove. Onaj koji čini dovu mora biti ustrajan u tome kao i uporan i iskren u svojoj dovi a mora znati i to da je Allah taj koji dove uslišava i da On voli da Mu se dove upućuju.
Nije apsolutno neophodno da se čovjek pridržava svega navedenog da bi mu se dova primila.
Doista su oni koji postignu sve navedeno rijetki, ali to ipak ne treba da nas spriječi da se trudimo da postignemo bar nešto od toga kako bismo se opravdano nadali da će nam dove biti primljene.
Bitno je znati i da se primljena dova može manifestovati na razlicite načine- kao što je došlo u hadisu: "Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove", pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da puno dovimo, a on odgovori: "Allah će vam više dati". (Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju).
Stoga ukoliko čovjek bude vodio računa o prethodno spomenutim stvarima može da osjeti i vidi tragove primljene dove koja se manifestuje ražličito kako je spomenuto u hadisu.
Nema komentara:
Objavi komentar