18. 12. 2014.
Vrijednost Hadždža
17. 12. 2014.
Islamske sekte
IDIJE (ŠIJE) I STAV EHLI SUNETA O NJIMA
Vjerovanje (akida) Rafidija, porijeklo njihove sekte i sve ostalo što je vezano za njih je veoma duga i kompleksna tematika koja se ne može na ovom mjestu obraditi u zadovoljavajućem obimu. Ali dva pitanje koja treba obraditi u vezi Rafidija, a koja imaju direktne veze sa kontekstom pitanja, su kratak pregled akidetskih vjerovanja Rafidija i stav učenjaka Ehlu sunneta o rafidijskoj sekti.Kratki pregled akidetskog vjerovanja Rafidija
Historijski nastanak rafidijske sekte prolazi kroz četiri faze:....
15. 12. 2014.
PROPIS IZLASKA NA GLASANJE I UČESTVOVANJA NA IZBORIMA
14. 12. 2014.
PROPIS ONANISANJA (MASTURBIRANJA)
Stav mezheba i učenjaka
Svečetiri poznata fikhska mezheba, hanefije, malikije, šafije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje (onanisanje ili masturbiranje) zabranjeno. A kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu koju kadija odredi....13. 12. 2014.
UČENJE FATIHE U NAMAZU – RUKN ILI VADŽIB
Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.Učenjaci tri mezheba su na stavu da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan,....
12. 12. 2014.
BAVLJENJE GLUMOM ŽENI MUSLIMANKI
Onaj ko posmatra stanje muslimana u islamskom svijetu vidjeće ogromno čudo od udaljenosti muslimana od Allahovog Šerijata.
11. 12. 2014.
NAKLANJAVANJE NAMAZA
Naklanjavanja propuštenih namaza zavisi od toga da li su propušteni
zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i
slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.
Naklanjavanje opravdano izostavljenih namaza
Opravdano izostavljeni namazi su oni koji se ne klanjaju sa šerijatakim opravdanjem poput zaborava, spavanja, zbog pada u nesvijest, boravka u komi, zbog hirurške operacije i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem.
Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti". Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: "Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga".
Naklanjavanje namjerno ostavljenih namaza
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav učenjaka - da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati.
Ovo je stav većine učenjaka, a na njemu je zvanični stav četiri mezheba (hanefija, malikija, šafija i hanabila).
Oni obavezu naklanjavanja dokazuju gore spomenutim hadisom: "Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga", pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi.
Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema.
A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka – da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.
Takođe, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza.
Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u
Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema direktnog šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi "El-Muhalla" po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: "Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu" (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: "A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti" (Merjem, 59).
Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima "Teško klanjačima", niti "Oni će sigurno u Gajju završiti".
Takođe, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio.
Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja.
A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili.
Kaže Uzvišeni: "Gospodar tvoj ne zaboravlja" (Merjem, 64).
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno".
Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Takođe ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž.
Ovaj stav takođe podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Takođe, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji.
U toj fetvi je između ostaloga došlo: "Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo". Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega"."
Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale.
Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
Naklanjavanje opravdano izostavljenih namaza
Opravdano izostavljeni namazi su oni koji se ne klanjaju sa šerijatakim opravdanjem poput zaborava, spavanja, zbog pada u nesvijest, boravka u komi, zbog hirurške operacije i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem.
Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti". Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: "Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga".
Naklanjavanje namjerno ostavljenih namaza
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav učenjaka - da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati.
Ovo je stav većine učenjaka, a na njemu je zvanični stav četiri mezheba (hanefija, malikija, šafija i hanabila).
Oni obavezu naklanjavanja dokazuju gore spomenutim hadisom: "Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga", pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi.
Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema.
A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka – da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.
Takođe, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza.
Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u
Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema direktnog šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi "El-Muhalla" po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: "Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu" (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: "A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti" (Merjem, 59).
Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima "Teško klanjačima", niti "Oni će sigurno u Gajju završiti".
Takođe, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio.
Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja.
A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili.
Kaže Uzvišeni: "Gospodar tvoj ne zaboravlja" (Merjem, 64).
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno".
Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Takođe ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž.
Ovaj stav takođe podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Takođe, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji.
U toj fetvi je između ostaloga došlo: "Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo". Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega"."
Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale.
Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
09. 12. 2014.
Isaov ponovni silazak na zemlju
Iz onoga sto je izneseno do ovog poglavlja jasno proističe da Isa, a. s., nije umro i da je uzdignut ka Allahu,dţ. đ. Me|utim, postoji jođ jedno veoma bitno pitanje na koje se skreăe paţnja u Kur’anu: Isa, a. s., ăe se ponovovratiti na Zemlju! Pitanje da ăe se Isa, a. s., ponovo vratiti na Zemlju u Kur’anu je saopăeno na jedan veoma jasan način. U vezi sa ovim pitanjem se u nizu kur'anskih ajeta nalaze kategorične formulacije. Ovi dokazi koji se saopăavaju u Kur'anu su slijedeci:
Prvi od kur’anskih ajeta koji nose znakove Isaovog ponovnog dolaska na Zemlju je 55. ajet sure Ali ‘Imran:I kada Allah reče: “O, Isa, duđu ăe ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasit ău te od nevjernika i učinit ău da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ăete se, poslije, svi povratiti i Ja ău vam o onome u čemu se niste slagali presuditi (Ali ‘Imran,55). Sasvim je nedvojbeno da veliku paţnju privlači formulacija “učinit ău da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta” koja se spominje u navedenom ajetu. U Kur’anu se, dakle, spominje postojanje stvarnih sljedbenika Isaa, a. s., koji ăe do Sudnjeg dana biti iznad nevjernika. Dobro, a ko su ti sljedbenici? Da li su to pristalice Isaove koje su ţivjele u njegovom periodu, ili su to, pak, krđăani koji danas ţive?
U vrijeme ţivota Isa, a. s., broj njegovih pristalica bio je veoma mali, a nakon njegovog odvajanja od Zemlje počela je i jedna brza degeneracija vjere. Osim toga, Isaove pristalice bile su primorane ţivjeti pod veoma ozbiljnim presijama. Pođto nisu imali nikakvu političku moă i utjecaj, u naredna dva stoljeăa istim presijama bili su podvrgnuti i oni koji su vjerovali u Isaa (krđăani). U tom slučaju, ne moţemo reăi da su krđăani, koji su ţivjeli u prođlosti, bili iznad nevjernika i da se ovaj dio navedenog ajeta odnosi na njih. Apogledamo li potonje, odnosno danađnje krđăane, uočit ăemo da je bit krđăanstva izopačena, da se formirala jedna vjera različita od istinske vjere koju je propagirao Isa, a. s. Usvojeno je izopačeno ubje|enje da je Isa, a. s., Boţiji sin i prihvaăena vjera u sveto trojstvo (Otac, Sin i Sveti duh). U tom slučaju, ni danađnje krđăane, koji su se vidno udaljili od originalne vjere, ne moţemo prihvatiti kao Isaove sljedbenike, posto Allah, dţ. đ., u mnogo kur’anskih ajeta saopăava da su nevjernici oni koji vjeruju u “sveto trojstvo”:Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!... (Al-Ma’ida, 73).
U tom slučaju, formulacija “učinit ău da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta” nosi jedan sasvim jasan znak i poruku: potrebu postojanja jedne zajednice koja ăe slijediti Isaa, a. s., i koja ăe ţivjeti do Sudnjeg dana. Sasvim je neosporno da ăe se jedna ovakva zajednica pojaviti nakon Isaovog ponovnog dolaska na Zemlju. A one koji ga budu slijedili tokom njegovog povratka na Zemlju, Allah, dţ. đ., učinit ăe da budu iznad nevjernika.
(II) Nakon 156-158. ajeta sure An-Nisa’, koje smo obra|ivali u kontekstu nađe teme, u 159. ajetu Allah, dţ. đ., kaţe slijedeăe:I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neăe u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on ăe protiv njih svjedočiti (An-Nisa’, 159). Sasvim je nedvojbeno da veliku paţnju privlači prvi dio navedenog ajeta u kome se kaţe: “I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neăe u njega onako kako treba povjerovati”. Originalna, arapskaprotuvrijednost dijela navedenog ajeta glasi: "... ve in min ehlil kitabi illa leyüminenne bihi kable mevtihi"Đto se tiče navedenog dijela ajeta, treba neizostavno naglasiti da pojedini mufessiri zamjenicu “njega”, umjesto sa Isaom, a. s., dovode u vezu sa Kur’anom i donose komentar u smislu da ăe svi sljedbenici Knjige prije smrti povjerovati u Kur’an. Me|utim, sasvim je nedvojbeno da se u prethodna dva ajeta ova zamjenica odnosi na Isaa, a. s.Sura An-Nisa', 157. ajet: I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” Anisu ga ni ubili ni raspeli, veă im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u miđljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu niđta pouzdano znali, samo su naga|ali; a sigurno je da ga nisu ubili. Sura An-Nisa', 158. ajet:Veă ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je silan i mudar.Ne postoji nikakav dokaz da se zamjenica “on”, koja je koriđtena u ajetu koji slijedi iza ova dva ajeta, odnosi na bilo đta drugo osim na Isaa, a. s.Sura An-Nisa', 159. ajet:I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neăe u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on ăe protiv njih svjedočiti.S druge strane, formulacija koja se nalazi u drugom dijelu ajeta “on ăe protiv njih svjedočiti” tako|er je detalj koji privlači paţnju. U Kur’anu se saopăava da ăe na Sudnjem danu protiv sebe svjedočiti ljudski jezik, ruke i noge (An-Nur, 24, Ya Sin, 65), organi čula sluha i vida i koţa (Fussilat, 20-23). A đto se tiče svjedočenja Kur’ana, ne postoji nijedan ajet koji govori o tome. Ako se prihvati da se prvi dio ajeta - unatoč tome đto za to ne postoji nikakav gramatički ili logički dokaz - odnosi na Kur’an, tada se moţe tvrditi da se, tako|er, i aktualna zamjenica “on”, koja se nalazi u drugom dijelu, odnosi na Kur’an. Me|utim, da bi se mogla iznijeti ta tvrdnja, potreban je jedan sasvim jasan ajet. Obratimo li paţnju na Kur’an, uočit ăemo da se, kada ista zamjenica upuăuje na Kur’an (At-Tariq, 13, At-Takwir, 19, An-Naml, 77 i Ađ-Đu’ara’, 192-196), prije ili poslije ajeta obavezno govori o Kur’anu. Prema tome, nije ostavljen otvoren prostor za diskusiju. Bilo bi, dakle, pogrjeđno reăi da se odre|enom zamjenicom u odre|enom ajetu upuăuje na Kur’an ako se prije, poslije ili u samom ajetu jasno ne govori o Kur’anu. Na jedan veoma jasan način ajet govori o vjerovanju u Isaa, a. s., i o njegovom svjedočenju na Sudnjem danu. A druga tačka koju ăemo istaăi u kontekstu značenja ajeta je komentar u vezi sa formulacijom "kada bude umirao". Pojedini misle da se ova formulacija odnosi na vjerovanje "pristalica Knjige u trenutku njihovog umiranja". Prema takvom komentaru, sve pristalice Knjige ăe, sigurno, prije svoje smrti povjerovati u Isaa, a. s. Me|utim, jevreji, koji su u vrijeme Isaa, a. s., bili uvrđteni u sljedbenike Knjige, ne samo da nisu povjerovali u Isaa, a. s., nego su, čak, pripremili i zamku da ga ubiju. Bilo bi nerealno tvrditi da su jevreji i krđăani koji su ţivjeli nakon Isaa, a. s., vjerovali u Isaa na način kako to saopăava Kur’an. Na kraju, kada na jedan zdrav način analiziramo ajet, dolazimo do zaključka da njegovo značenje glasi: "Prije smrti Isaa, a. s., svi sljedbenici Knjige ăe povjerovati u njega."A kada se ajetu pristupi u tom, stvarnom značenju, susrest ăemo se sa veoma jasnim činjenicama. Prvo, sasvim je očito da se u ajetu govori o buduănosti, pođto je u pitanju Isaova smrt - pođto on jođ nije umro, Allah, dţ. đ., ga je samo Sebi uzdigao. Isa, a. s., ponovo ăe doăi na Zemlju i, kao svaki čovjek, ţivjet ăe i umrijeti. Drugo, riječ je o vjerovanju u Isaa svih sljedbenika Knjige, a to je slučaj koji se jođ nije dogodio, ali za koji se saopăava da ăe se neizostavno desiti. Prema tome, Isa, a. s., je osoba na koju se upuăuje zamjenicom u dijelu ajeta u kome se kaţe "kada bude umirao". Sljedbenici Knjige ăe ga vidjeti i prepoznati, u toku ţivota ăe mu biti posluđni, a Isa, a. s., ăe im biti svjedok na Sudnjem danu. AAllah, dţ. đ., je Onaj koji sve najbolje zna.
(III)
Drugi ajet koji je u vezi sa Isaovim povratkom na Zemlju u ahir-i zemanu je 61. ajet sure Az-Zuhruf. Od 57. ajeta spomenutog poglavlja uzastopno se govori o Isau, a. s:A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: "Da li su bolji nađi kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod sva|alački. On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili, a da hoăemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede(Az-Zuhruf, 57-60). U 61. ajetu koji slijedi odmah nakon ovih ajeta saopăava se da ăe Isa, a. s., biti predznak Smaka svijeta:I (on) je predznak Smaka svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je Pravi Put (Az-Zuhruf, 61). Moţemo reăi da ovaj ajet nosi sasvim očit znak o Isaovom povratku na Zemlju pred Smak svijeta (ahir-i zeman) pođto je Isa, a. s., ţivio 600 godina prije objavljivanja Kur’ana. Prema tome, njegov prvi ţivot, odnosno njegov prvi boravak na Zemlji ne moţemo shvatiti kao "predznak Smaka svijeta". Značenje na koje upuăuje ajet je da ăe se, u ahir-i zemanu, odnosno u posljednjem periodu pred Smak svijeta, Isa, a. s., vratiti na Zemlju i da ăe to biti jedan od predznaka Smaka svijeta. AAllah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje zna. Postoje oni koju zmjenicu "hu" (on), koja se spominje u aktualnom dijelu ajeta "I (on) je predznak Smaka svijeta"
(Innehu le ‘ilmun li’s-sa’ati), prevode i komentiraju u značenju Kur’ana. Me|utim, kao đto smo i prethodno istakli, kada se zamjenica "hu" koristi u značenju Kur’ana, onda se u prethodnom, potonjem ili u aktualnom ajetu obavezno nalaze i druge formulacije koje direktno govore o Kur’anu. U drugom kontekstu se zamjenicom "hu" ne govori o Kur’anu. Osim toga, obrati li se paţnja na prethodni ajet, vidjet ăe se da se zamjenica "on" na jedan očit način odnosi na Isaa, a. s:"On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili."Đto se tiče onih koji tvrde da se aktualna zamjenica odnosi na Kur'an, oni kao dokaz svog stava iznose formulaciju iz nastavka ajeta: "zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje". Me|utim, ajeti prije ove formulacije u potpunosti govore o Isau, a. s. Iz tog razloga, daleko je logičnije da je zamjenica "hu" u vezi sa prethodnim ajetima i da se odnosi na Isaa, a. s. Upravo, oslanjajuăi se i na ajete, a i na sahih hadise, i veliki islamski alimi tako|er ističu da se ova zamjenica odnosi na Isaa, a.s. U tefsiru poznatog turskog alima Elmalili Hamdi Yazira stoji slijedeăe objađnjenje: "Nesumnjivo, on je predznak Smaka svijeta, alamet i dokaz koji ăe saopăiti da ăe doăi Sat, da ăe se mrtvi poţivjeti i ustati. Pođto, obzirom da se u hadisu govori o njemu kao dokazu da ăe se desiti Smak svijeta, mudţizi njegovog pojavljivanja, oţivljavanja, a i ustajanja mrtvih, Isa, a. s., je predznak Smaka svijeta." (http://www.kuranikerim. com/telmalili/zuhruf.htm)(IV) Drugi ajeti koji upozoravaju na povratak Isaa, a. s., glase:A kada meleki rekođe: "O, Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime ăe mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bit ăe vi|en i na ovome i na onome
svijetu i jedan od Allahu bliskih; on ăe govoriti ljudima jođ u kolijevci, a i kao odrastao, i bit ăe
čestit"- ona reče: "Gospodaru moj, kako ău imati dijete kada me nijedan muđkarac nije dodirnuo?!" -
"Eto tako" - reče - "Allah stvara đto On hoăe. Kada
neđto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’- i ono bude."
I poučit ăe ga Knjizi i mudrosti, i Tevratu i Indţilu (Ali
‘Imran, 45-48).
U navedenim ajetima saopăava se da ăe Allah, dţ. đ.,
poučiti Isaa, a. s., Tevratu, Indţilu i "Knjizi". Nesumnjivo,
veoma je bitno o kojoj knjizi je riječ. Ista formulacija koristi
se i u 110. ajetu sure Al-Ma’ida:
Kad Allah rekne: "O, Isa, sine Merjemin, sjeti se
blagodati Moje
prema tebi i majci tvojoj: kada sam
te Dţibrilom pomogao pa si s ljudima, u beđici i kao
zreo muţ, razgovarao; i kada sam te Knjizi i
mudrosti, i Tevratu i Indţilu naučio; i kada si, voljom
Mojom, od blata neđto poput ptice napravio... (Al-
Ma’ida, 110).
Kada analiziramo riječ "Knjiga" koja je koriđtena u oba
ova ajeta, vidjet ăemo da se tom riječju upuăuje na Kur’an.
U ajetima se saopăava da je, pored Tevrata i Indţila, Kur'an
posljednja Boţija Knjiga. (Zebur, koji je objavljen Davud,
a. s., nalazi se u Starom zavjetu.) Pored toga, opet u jednom
drugom kur’anskom ajetu, u 3. ajetu poglavlja Ali ‘Imran,
pored Tevrata i Indţila, riječ "knjiga" koriđtena je u značenju
Kur’ana:
Allah je - nema Boga osim Njega - Ţivi i Vječni! On
tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne
potvrduje, a Tevrat i Indţil objavio je jođ prije... (Ali
‘Imran, 2-4)
A drugi ajeti, u kojima se riječju 'knjiga' upozorava na
Kur'an, glase:
A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje
kao istinitu Knjigu (Tevrat) koju imaju oni - a jođ
ranije su pomoă protiv mnogoboţaca molili - i kada
im dolazi ono đto im je poznato, oni u to neăe da
vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo
prokletstvo! (Al-Baqara, 89).
Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da
vam riječi Nađe kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi
i mudrosti pouči i da vas ono đto niste znali nauči
(Al-Baqara, 151).
U tom slučaju, moţemo shvatiti da je Kur’an treăa
Knjiga kojoj ăe biti poučen Isa, a. s., a to ăe biti moguăe
jedino u ahir-i zemanu, nakon njegovog ponovnog dolaska
na Zemlju pođto je Isa, a. s., ţivio 600 godina prije objave
Kur’ana. Obratimo li paţnju na hadise Muhammeda, a. s.,
uočit ăemo da ăe se Isa, a.s., prilikom drugog dolaska na
Svijet, upravljati prema Kur’anu, a ne prema Indţilu, a to je
u potpunom skladu sa značenjem aktualnih ajeta.
Nesumnjivo, Allah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje zna.
(V)
Pored svega navedenog, sasvim je moguăe da i ajet
"Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov..." (Ali
‘Imran, 59) upuăuje na povratak Isaa, a. s. Mufessiri
generalno skreău paţnju na odliku da su oba ova poslanika
na svijet dođla bez oca; da je Adem, a. s., stvoren od zemlje,
Allahovom naredbom ''budi!'' i da je, opet Allahovom
naredbom ''budi!'', Isa, a. s., ro|en bez oca. Me|utim, ajet
moţe imati i drugo upozorenje. Kako god je Adem, a. s.,
spuđten iz Dţenneta na Zemlju, isto tako ăe moţda i Isa, a.
s., biti spuđten na Zemlju pred smak svijeta. AAllah, dţ. đ.,
je Onaj koji najbolje zna.
Kao đto se vidi, kur’anski ajeti koji su u vezi sa Isaovim,
a. s., povratkom na Zemlju sasvim su jasni i podstiču na
razmiđljanje. Ni za jednog Boţijeg poslanika koji se
spominje u Kur’anu nisu koriđteni izrazi slični ovima. Osim
toga, nijedan pejgamber nije spominjan kao "predznak
Smaka svijeta" i nijedna formulacija, koriđtena za ostale
poslanike, ne sadrţava bilo kakvo značenje koje bi
upuăivalo na njihov povratak na Zemlju. Me|utim, svi ti
izrazi koriđteni su za Isaa, a. s. A značenje toga sasvim je
očito.
(VI)
Drugi kur'anski ajet koji govori o smrti Isaa, a. s., nalazi
se u suri Maryam i glasi:
"I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio
i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz
mrtvih ustajao!" (Maryam, 33).
analizira li se ovaj ajet zajedno sa 55. ajetom sure Ali
'Imran, uvidjet ăe se da oni iđarete na veoma bitnu činjenicu.
U 55. ajetu sure Ali 'Imran govori se o tome da je Isa, a. s.,
uzdignut kod Allaha, dţ. đ. U ovom ajetu se, isto tako, ne
govori o smrti ili ubistvu. Me|utim, u 33. ajetu sure Maryam
govori se o danu kada Isa, a. s., bude umro. Ata smrt bit ăe
moguăa jedino nakon Isaovog drugog dolaska na Zemlju i
nakon đto izvjesno vrijeme bude ţivio na Zemlji. Bu ikinci
ölüm ise ancak Hz. ‹sa’n›n ikinci kez dünyaya geliŞi ve
bir süre yaŞad›ktan sonra vefat etmesiyle mümkün olabilir.
Allah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje zna.
(VII)
Đto se tiče drugog dokaza o Isaovom ponovnom dolasku
na Zemlju, to je riječ 'kehlen' koja se spominje u 110. ajetu
sure Al-Ma'ida i 46. ajetu sure Ali 'Imran. U aktualnim
ajetima se kaţe slijedeăe:
Kad Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, sjeti se
blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam
te Dţibrilom pomogao pa si s ljudima, u beđici i kao
zreo muţ, razgovarao…" (Al-Ma'ida, 110).
"On ăe govoriti ljudima jođ u kolijevci, a i kao
odrastao, i bit ăe čestit" (Ali 'Imran, 46).
Ova riječ koriđtena je u Kur'anu samo u ova dva ajeta i
samo za Isaa, a. s. Značenje riječi 'kehlen' koja je koriđtena
da bi se izrazilo Isaova, a. s., punoljetnost, je ''neko izme|u
trideset i pedeset godina, ko je okončao period mladosti
i zakoračio u starost, dostigao zrelost''. Ova riječ se me|u
islamskim alimima jednoglasno prevodi u smislu
''upozorenja na period starosti nakon 35 godina''.
Islamski alimi, koji tvrde da je Isa, a. s., u ranim
godinama, početkom tridesetih, podignut na nebo i da ăe
nakon povratka na Zemlju ţivjeti četrdeset godina, đto se
temelji na hadisu kojeg prenosi Ibni Abbas, govore da ăe
Isaov, a. s., period starosti biti nakon ponovnog dolaska na
Svijet i da je, prema tome, ovaj ajet dokaz Isaovog, a. s.,
povratka (Muhammed Halil Herras, Faslu’l-Makal fi Ref’I
Isa Hayyen ve Nuzulihi ve Katlihi’d-Deccal, Mektebetu’s
Sunne, Kahire, 1990, str. 20).
Da je ovaj komentar islamski alima umjesan,
jednostavno ăe se uočiti ukoliko se paţljivo analiziraju
navedeni ajeti.
Obrati li se, pak, paţnja na kur'anske ajete, uvidjet ăe se
da je ova formulacija koriđtena jedino za Isa, a. s. Svi
pejgamberi su pričali sa narodom, pozivali ih u vjeru u
Allaha, dţ. đ. Isto tako, svi oni su obavezu poslanstva obavili
u periodu pune zrelosti. Me|utim, ova formulacija se u
Kur'anu ne koristi za ostale pejgambere. Ova formulacija
koristi se jedino za Isaa, a. s., i formulira jedno neuobičajeno
(mudţizevi) stanje, pođto formulacije ''u beđici'' i ''kao
zreo'', koje u ajetima dolaze jedna iza druge, skreău paţnju
na dva velika čudotvorna (mudţizevi) vremena.
Upravo, aktualne formulacije iz navedenih ajeta Imam
Taberi na slijedeăi način objađnjava u svom djelu Taberi
Tefsiri:
''Ove formulacije (Al-Ma'ida, 110), iđarete na to da ăe,
da bi upotpunio svoj ţivot i uspio pričati sa ljudima, Isa, a.
s., biti spuđten sa neba. Pođto, on je u mladosti podignut
na nebo...
U ovom ajetu (Ali 'Imran, 46), postoje dokazi da je Isa,
a. s., u ţivotu, a tog miđljenja je i ehl-i sunnet. Pođto, u
ajetu se govori o tome da ăe on i kao zreo čovjek pričati sa
ljudima. A njegova potpuna zrelost ăe biti jedino nakon
njegovog silaska sa neba na Zemlju'' (Imam Taberi, Taberi
Tefsiri, tom 2, str. 528; tom 1, str. 247).
Me|utim, odre|eni ljudi donose komentar udaljavajuăi
se od istinskog značenja riječi ''zreo'' i ne analiziraju je u
okvirima generalne logike Kur'ana. Oni iznose da su
pejgamberi ljudi koji su u svim dobima sreli i da se, prema
tome, ovom formulacijom iđareti na cijele ţivote
pejgambera. Nesumnjivo je da su pejgamberi zrele i
formirane ličnosti, ali Allah, dţ. đ., u suri Al-Ahkaf
upozorava da su četrdesete godine doba zrelosti i
muţevnosti. U ajetu se kaţe slijedeăe:
Čovjeka smo zaduţili da roditeljima svojim čini
dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama
ga ra|a, nosi ga i doji trideset mjeseci. Akad dospije
u muţevno doba i kad dostigne četrdeset godina, on
rekne: "Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem
zahvalan na blagodati koju si darovao meni i
roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela
kojima ăeđ zadovoljan biti, i učini dobrim potomke
moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi" (Al-Ahkaf,
15).
Prema tome, i objađnjenja riječi "kehlen", poput ostalih
podataka sadrţanih u Kur'anu, iđarete na Isaov, a. s.,
povratak na Zemlju. A Allah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje
zna.
U Kur'anu postoje i drugi primjeri onih koji su se nakon
stotina godina ponovo vratili na Zemlju.
Iz knjige: Isa ce doci, Harun Yahya
(I)
Prvi od kur’anskih ajeta koji nose znakove Isaovog ponovnog dolaska na Zemlju je 55. ajet sure Ali ‘Imran:I kada Allah reče: “O, Isa, duđu ăe ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasit ău te od nevjernika i učinit ău da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ăete se, poslije, svi povratiti i Ja ău vam o onome u čemu se niste slagali presuditi (Ali ‘Imran,55). Sasvim je nedvojbeno da veliku paţnju privlači formulacija “učinit ău da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta” koja se spominje u navedenom ajetu. U Kur’anu se, dakle, spominje postojanje stvarnih sljedbenika Isaa, a. s., koji ăe do Sudnjeg dana biti iznad nevjernika. Dobro, a ko su ti sljedbenici? Da li su to pristalice Isaove koje su ţivjele u njegovom periodu, ili su to, pak, krđăani koji danas ţive?
U vrijeme ţivota Isa, a. s., broj njegovih pristalica bio je veoma mali, a nakon njegovog odvajanja od Zemlje počela je i jedna brza degeneracija vjere. Osim toga, Isaove pristalice bile su primorane ţivjeti pod veoma ozbiljnim presijama. Pođto nisu imali nikakvu političku moă i utjecaj, u naredna dva stoljeăa istim presijama bili su podvrgnuti i oni koji su vjerovali u Isaa (krđăani). U tom slučaju, ne moţemo reăi da su krđăani, koji su ţivjeli u prođlosti, bili iznad nevjernika i da se ovaj dio navedenog ajeta odnosi na njih. Apogledamo li potonje, odnosno danađnje krđăane, uočit ăemo da je bit krđăanstva izopačena, da se formirala jedna vjera različita od istinske vjere koju je propagirao Isa, a. s. Usvojeno je izopačeno ubje|enje da je Isa, a. s., Boţiji sin i prihvaăena vjera u sveto trojstvo (Otac, Sin i Sveti duh). U tom slučaju, ni danađnje krđăane, koji su se vidno udaljili od originalne vjere, ne moţemo prihvatiti kao Isaove sljedbenike, posto Allah, dţ. đ., u mnogo kur’anskih ajeta saopăava da su nevjernici oni koji vjeruju u “sveto trojstvo”:Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!... (Al-Ma’ida, 73).
U tom slučaju, formulacija “učinit ău da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta” nosi jedan sasvim jasan znak i poruku: potrebu postojanja jedne zajednice koja ăe slijediti Isaa, a. s., i koja ăe ţivjeti do Sudnjeg dana. Sasvim je neosporno da ăe se jedna ovakva zajednica pojaviti nakon Isaovog ponovnog dolaska na Zemlju. A one koji ga budu slijedili tokom njegovog povratka na Zemlju, Allah, dţ. đ., učinit ăe da budu iznad nevjernika.
(II) Nakon 156-158. ajeta sure An-Nisa’, koje smo obra|ivali u kontekstu nađe teme, u 159. ajetu Allah, dţ. đ., kaţe slijedeăe:I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neăe u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on ăe protiv njih svjedočiti (An-Nisa’, 159). Sasvim je nedvojbeno da veliku paţnju privlači prvi dio navedenog ajeta u kome se kaţe: “I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neăe u njega onako kako treba povjerovati”. Originalna, arapskaprotuvrijednost dijela navedenog ajeta glasi: "... ve in min ehlil kitabi illa leyüminenne bihi kable mevtihi"Đto se tiče navedenog dijela ajeta, treba neizostavno naglasiti da pojedini mufessiri zamjenicu “njega”, umjesto sa Isaom, a. s., dovode u vezu sa Kur’anom i donose komentar u smislu da ăe svi sljedbenici Knjige prije smrti povjerovati u Kur’an. Me|utim, sasvim je nedvojbeno da se u prethodna dva ajeta ova zamjenica odnosi na Isaa, a. s.Sura An-Nisa', 157. ajet: I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” Anisu ga ni ubili ni raspeli, veă im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u miđljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu niđta pouzdano znali, samo su naga|ali; a sigurno je da ga nisu ubili. Sura An-Nisa', 158. ajet:Veă ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je silan i mudar.Ne postoji nikakav dokaz da se zamjenica “on”, koja je koriđtena u ajetu koji slijedi iza ova dva ajeta, odnosi na bilo đta drugo osim na Isaa, a. s.Sura An-Nisa', 159. ajet:I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neăe u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on ăe protiv njih svjedočiti.S druge strane, formulacija koja se nalazi u drugom dijelu ajeta “on ăe protiv njih svjedočiti” tako|er je detalj koji privlači paţnju. U Kur’anu se saopăava da ăe na Sudnjem danu protiv sebe svjedočiti ljudski jezik, ruke i noge (An-Nur, 24, Ya Sin, 65), organi čula sluha i vida i koţa (Fussilat, 20-23). A đto se tiče svjedočenja Kur’ana, ne postoji nijedan ajet koji govori o tome. Ako se prihvati da se prvi dio ajeta - unatoč tome đto za to ne postoji nikakav gramatički ili logički dokaz - odnosi na Kur’an, tada se moţe tvrditi da se, tako|er, i aktualna zamjenica “on”, koja se nalazi u drugom dijelu, odnosi na Kur’an. Me|utim, da bi se mogla iznijeti ta tvrdnja, potreban je jedan sasvim jasan ajet. Obratimo li paţnju na Kur’an, uočit ăemo da se, kada ista zamjenica upuăuje na Kur’an (At-Tariq, 13, At-Takwir, 19, An-Naml, 77 i Ađ-Đu’ara’, 192-196), prije ili poslije ajeta obavezno govori o Kur’anu. Prema tome, nije ostavljen otvoren prostor za diskusiju. Bilo bi, dakle, pogrjeđno reăi da se odre|enom zamjenicom u odre|enom ajetu upuăuje na Kur’an ako se prije, poslije ili u samom ajetu jasno ne govori o Kur’anu. Na jedan veoma jasan način ajet govori o vjerovanju u Isaa, a. s., i o njegovom svjedočenju na Sudnjem danu. A druga tačka koju ăemo istaăi u kontekstu značenja ajeta je komentar u vezi sa formulacijom "kada bude umirao". Pojedini misle da se ova formulacija odnosi na vjerovanje "pristalica Knjige u trenutku njihovog umiranja". Prema takvom komentaru, sve pristalice Knjige ăe, sigurno, prije svoje smrti povjerovati u Isaa, a. s. Me|utim, jevreji, koji su u vrijeme Isaa, a. s., bili uvrđteni u sljedbenike Knjige, ne samo da nisu povjerovali u Isaa, a. s., nego su, čak, pripremili i zamku da ga ubiju. Bilo bi nerealno tvrditi da su jevreji i krđăani koji su ţivjeli nakon Isaa, a. s., vjerovali u Isaa na način kako to saopăava Kur’an. Na kraju, kada na jedan zdrav način analiziramo ajet, dolazimo do zaključka da njegovo značenje glasi: "Prije smrti Isaa, a. s., svi sljedbenici Knjige ăe povjerovati u njega."A kada se ajetu pristupi u tom, stvarnom značenju, susrest ăemo se sa veoma jasnim činjenicama. Prvo, sasvim je očito da se u ajetu govori o buduănosti, pođto je u pitanju Isaova smrt - pođto on jođ nije umro, Allah, dţ. đ., ga je samo Sebi uzdigao. Isa, a. s., ponovo ăe doăi na Zemlju i, kao svaki čovjek, ţivjet ăe i umrijeti. Drugo, riječ je o vjerovanju u Isaa svih sljedbenika Knjige, a to je slučaj koji se jođ nije dogodio, ali za koji se saopăava da ăe se neizostavno desiti. Prema tome, Isa, a. s., je osoba na koju se upuăuje zamjenicom u dijelu ajeta u kome se kaţe "kada bude umirao". Sljedbenici Knjige ăe ga vidjeti i prepoznati, u toku ţivota ăe mu biti posluđni, a Isa, a. s., ăe im biti svjedok na Sudnjem danu. AAllah, dţ. đ., je Onaj koji sve najbolje zna.
(III)
Drugi ajet koji je u vezi sa Isaovim povratkom na Zemlju u ahir-i zemanu je 61. ajet sure Az-Zuhruf. Od 57. ajeta spomenutog poglavlja uzastopno se govori o Isau, a. s:A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: "Da li su bolji nađi kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod sva|alački. On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili, a da hoăemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede(Az-Zuhruf, 57-60). U 61. ajetu koji slijedi odmah nakon ovih ajeta saopăava se da ăe Isa, a. s., biti predznak Smaka svijeta:I (on) je predznak Smaka svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je Pravi Put (Az-Zuhruf, 61). Moţemo reăi da ovaj ajet nosi sasvim očit znak o Isaovom povratku na Zemlju pred Smak svijeta (ahir-i zeman) pođto je Isa, a. s., ţivio 600 godina prije objavljivanja Kur’ana. Prema tome, njegov prvi ţivot, odnosno njegov prvi boravak na Zemlji ne moţemo shvatiti kao "predznak Smaka svijeta". Značenje na koje upuăuje ajet je da ăe se, u ahir-i zemanu, odnosno u posljednjem periodu pred Smak svijeta, Isa, a. s., vratiti na Zemlju i da ăe to biti jedan od predznaka Smaka svijeta. AAllah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje zna. Postoje oni koju zmjenicu "hu" (on), koja se spominje u aktualnom dijelu ajeta "I (on) je predznak Smaka svijeta"
(Innehu le ‘ilmun li’s-sa’ati), prevode i komentiraju u značenju Kur’ana. Me|utim, kao đto smo i prethodno istakli, kada se zamjenica "hu" koristi u značenju Kur’ana, onda se u prethodnom, potonjem ili u aktualnom ajetu obavezno nalaze i druge formulacije koje direktno govore o Kur’anu. U drugom kontekstu se zamjenicom "hu" ne govori o Kur’anu. Osim toga, obrati li se paţnja na prethodni ajet, vidjet ăe se da se zamjenica "on" na jedan očit način odnosi na Isaa, a. s:"On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili."Đto se tiče onih koji tvrde da se aktualna zamjenica odnosi na Kur'an, oni kao dokaz svog stava iznose formulaciju iz nastavka ajeta: "zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje". Me|utim, ajeti prije ove formulacije u potpunosti govore o Isau, a. s. Iz tog razloga, daleko je logičnije da je zamjenica "hu" u vezi sa prethodnim ajetima i da se odnosi na Isaa, a. s. Upravo, oslanjajuăi se i na ajete, a i na sahih hadise, i veliki islamski alimi tako|er ističu da se ova zamjenica odnosi na Isaa, a.s. U tefsiru poznatog turskog alima Elmalili Hamdi Yazira stoji slijedeăe objađnjenje: "Nesumnjivo, on je predznak Smaka svijeta, alamet i dokaz koji ăe saopăiti da ăe doăi Sat, da ăe se mrtvi poţivjeti i ustati. Pođto, obzirom da se u hadisu govori o njemu kao dokazu da ăe se desiti Smak svijeta, mudţizi njegovog pojavljivanja, oţivljavanja, a i ustajanja mrtvih, Isa, a. s., je predznak Smaka svijeta." (http://www.kuranikerim. com/telmalili/zuhruf.htm)(IV) Drugi ajeti koji upozoravaju na povratak Isaa, a. s., glase:A kada meleki rekođe: "O, Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime ăe mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bit ăe vi|en i na ovome i na onome
svijetu i jedan od Allahu bliskih; on ăe govoriti ljudima jođ u kolijevci, a i kao odrastao, i bit ăe
čestit"- ona reče: "Gospodaru moj, kako ău imati dijete kada me nijedan muđkarac nije dodirnuo?!" -
"Eto tako" - reče - "Allah stvara đto On hoăe. Kada
neđto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’- i ono bude."
I poučit ăe ga Knjizi i mudrosti, i Tevratu i Indţilu (Ali
‘Imran, 45-48).
U navedenim ajetima saopăava se da ăe Allah, dţ. đ.,
poučiti Isaa, a. s., Tevratu, Indţilu i "Knjizi". Nesumnjivo,
veoma je bitno o kojoj knjizi je riječ. Ista formulacija koristi
se i u 110. ajetu sure Al-Ma’ida:
Kad Allah rekne: "O, Isa, sine Merjemin, sjeti se
blagodati Moje
prema tebi i majci tvojoj: kada sam
te Dţibrilom pomogao pa si s ljudima, u beđici i kao
zreo muţ, razgovarao; i kada sam te Knjizi i
mudrosti, i Tevratu i Indţilu naučio; i kada si, voljom
Mojom, od blata neđto poput ptice napravio... (Al-
Ma’ida, 110).
Kada analiziramo riječ "Knjiga" koja je koriđtena u oba
ova ajeta, vidjet ăemo da se tom riječju upuăuje na Kur’an.
U ajetima se saopăava da je, pored Tevrata i Indţila, Kur'an
posljednja Boţija Knjiga. (Zebur, koji je objavljen Davud,
a. s., nalazi se u Starom zavjetu.) Pored toga, opet u jednom
drugom kur’anskom ajetu, u 3. ajetu poglavlja Ali ‘Imran,
pored Tevrata i Indţila, riječ "knjiga" koriđtena je u značenju
Kur’ana:
Allah je - nema Boga osim Njega - Ţivi i Vječni! On
tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne
potvrduje, a Tevrat i Indţil objavio je jođ prije... (Ali
‘Imran, 2-4)
A drugi ajeti, u kojima se riječju 'knjiga' upozorava na
Kur'an, glase:
A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje
kao istinitu Knjigu (Tevrat) koju imaju oni - a jođ
ranije su pomoă protiv mnogoboţaca molili - i kada
im dolazi ono đto im je poznato, oni u to neăe da
vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo
prokletstvo! (Al-Baqara, 89).
Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da
vam riječi Nađe kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi
i mudrosti pouči i da vas ono đto niste znali nauči
(Al-Baqara, 151).
U tom slučaju, moţemo shvatiti da je Kur’an treăa
Knjiga kojoj ăe biti poučen Isa, a. s., a to ăe biti moguăe
jedino u ahir-i zemanu, nakon njegovog ponovnog dolaska
na Zemlju pođto je Isa, a. s., ţivio 600 godina prije objave
Kur’ana. Obratimo li paţnju na hadise Muhammeda, a. s.,
uočit ăemo da ăe se Isa, a.s., prilikom drugog dolaska na
Svijet, upravljati prema Kur’anu, a ne prema Indţilu, a to je
u potpunom skladu sa značenjem aktualnih ajeta.
Nesumnjivo, Allah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje zna.
(V)
Pored svega navedenog, sasvim je moguăe da i ajet
"Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov..." (Ali
‘Imran, 59) upuăuje na povratak Isaa, a. s. Mufessiri
generalno skreău paţnju na odliku da su oba ova poslanika
na svijet dođla bez oca; da je Adem, a. s., stvoren od zemlje,
Allahovom naredbom ''budi!'' i da je, opet Allahovom
naredbom ''budi!'', Isa, a. s., ro|en bez oca. Me|utim, ajet
moţe imati i drugo upozorenje. Kako god je Adem, a. s.,
spuđten iz Dţenneta na Zemlju, isto tako ăe moţda i Isa, a.
s., biti spuđten na Zemlju pred smak svijeta. AAllah, dţ. đ.,
je Onaj koji najbolje zna.
Kao đto se vidi, kur’anski ajeti koji su u vezi sa Isaovim,
a. s., povratkom na Zemlju sasvim su jasni i podstiču na
razmiđljanje. Ni za jednog Boţijeg poslanika koji se
spominje u Kur’anu nisu koriđteni izrazi slični ovima. Osim
toga, nijedan pejgamber nije spominjan kao "predznak
Smaka svijeta" i nijedna formulacija, koriđtena za ostale
poslanike, ne sadrţava bilo kakvo značenje koje bi
upuăivalo na njihov povratak na Zemlju. Me|utim, svi ti
izrazi koriđteni su za Isaa, a. s. A značenje toga sasvim je
očito.
(VI)
Drugi kur'anski ajet koji govori o smrti Isaa, a. s., nalazi
se u suri Maryam i glasi:
"I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio
i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz
mrtvih ustajao!" (Maryam, 33).
analizira li se ovaj ajet zajedno sa 55. ajetom sure Ali
'Imran, uvidjet ăe se da oni iđarete na veoma bitnu činjenicu.
U 55. ajetu sure Ali 'Imran govori se o tome da je Isa, a. s.,
uzdignut kod Allaha, dţ. đ. U ovom ajetu se, isto tako, ne
govori o smrti ili ubistvu. Me|utim, u 33. ajetu sure Maryam
govori se o danu kada Isa, a. s., bude umro. Ata smrt bit ăe
moguăa jedino nakon Isaovog drugog dolaska na Zemlju i
nakon đto izvjesno vrijeme bude ţivio na Zemlji. Bu ikinci
ölüm ise ancak Hz. ‹sa’n›n ikinci kez dünyaya geliŞi ve
bir süre yaŞad›ktan sonra vefat etmesiyle mümkün olabilir.
Allah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje zna.
(VII)
Đto se tiče drugog dokaza o Isaovom ponovnom dolasku
na Zemlju, to je riječ 'kehlen' koja se spominje u 110. ajetu
sure Al-Ma'ida i 46. ajetu sure Ali 'Imran. U aktualnim
ajetima se kaţe slijedeăe:
Kad Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, sjeti se
blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam
te Dţibrilom pomogao pa si s ljudima, u beđici i kao
zreo muţ, razgovarao…" (Al-Ma'ida, 110).
"On ăe govoriti ljudima jođ u kolijevci, a i kao
odrastao, i bit ăe čestit" (Ali 'Imran, 46).
Ova riječ koriđtena je u Kur'anu samo u ova dva ajeta i
samo za Isaa, a. s. Značenje riječi 'kehlen' koja je koriđtena
da bi se izrazilo Isaova, a. s., punoljetnost, je ''neko izme|u
trideset i pedeset godina, ko je okončao period mladosti
i zakoračio u starost, dostigao zrelost''. Ova riječ se me|u
islamskim alimima jednoglasno prevodi u smislu
''upozorenja na period starosti nakon 35 godina''.
Islamski alimi, koji tvrde da je Isa, a. s., u ranim
godinama, početkom tridesetih, podignut na nebo i da ăe
nakon povratka na Zemlju ţivjeti četrdeset godina, đto se
temelji na hadisu kojeg prenosi Ibni Abbas, govore da ăe
Isaov, a. s., period starosti biti nakon ponovnog dolaska na
Svijet i da je, prema tome, ovaj ajet dokaz Isaovog, a. s.,
povratka (Muhammed Halil Herras, Faslu’l-Makal fi Ref’I
Isa Hayyen ve Nuzulihi ve Katlihi’d-Deccal, Mektebetu’s
Sunne, Kahire, 1990, str. 20).
Da je ovaj komentar islamski alima umjesan,
jednostavno ăe se uočiti ukoliko se paţljivo analiziraju
navedeni ajeti.
Obrati li se, pak, paţnja na kur'anske ajete, uvidjet ăe se
da je ova formulacija koriđtena jedino za Isa, a. s. Svi
pejgamberi su pričali sa narodom, pozivali ih u vjeru u
Allaha, dţ. đ. Isto tako, svi oni su obavezu poslanstva obavili
u periodu pune zrelosti. Me|utim, ova formulacija se u
Kur'anu ne koristi za ostale pejgambere. Ova formulacija
koristi se jedino za Isaa, a. s., i formulira jedno neuobičajeno
(mudţizevi) stanje, pođto formulacije ''u beđici'' i ''kao
zreo'', koje u ajetima dolaze jedna iza druge, skreău paţnju
na dva velika čudotvorna (mudţizevi) vremena.
Upravo, aktualne formulacije iz navedenih ajeta Imam
Taberi na slijedeăi način objađnjava u svom djelu Taberi
Tefsiri:
''Ove formulacije (Al-Ma'ida, 110), iđarete na to da ăe,
da bi upotpunio svoj ţivot i uspio pričati sa ljudima, Isa, a.
s., biti spuđten sa neba. Pođto, on je u mladosti podignut
na nebo...
U ovom ajetu (Ali 'Imran, 46), postoje dokazi da je Isa,
a. s., u ţivotu, a tog miđljenja je i ehl-i sunnet. Pođto, u
ajetu se govori o tome da ăe on i kao zreo čovjek pričati sa
ljudima. A njegova potpuna zrelost ăe biti jedino nakon
njegovog silaska sa neba na Zemlju'' (Imam Taberi, Taberi
Tefsiri, tom 2, str. 528; tom 1, str. 247).
Me|utim, odre|eni ljudi donose komentar udaljavajuăi
se od istinskog značenja riječi ''zreo'' i ne analiziraju je u
okvirima generalne logike Kur'ana. Oni iznose da su
pejgamberi ljudi koji su u svim dobima sreli i da se, prema
tome, ovom formulacijom iđareti na cijele ţivote
pejgambera. Nesumnjivo je da su pejgamberi zrele i
formirane ličnosti, ali Allah, dţ. đ., u suri Al-Ahkaf
upozorava da su četrdesete godine doba zrelosti i
muţevnosti. U ajetu se kaţe slijedeăe:
Čovjeka smo zaduţili da roditeljima svojim čini
dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama
ga ra|a, nosi ga i doji trideset mjeseci. Akad dospije
u muţevno doba i kad dostigne četrdeset godina, on
rekne: "Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem
zahvalan na blagodati koju si darovao meni i
roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela
kojima ăeđ zadovoljan biti, i učini dobrim potomke
moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi" (Al-Ahkaf,
15).
Prema tome, i objađnjenja riječi "kehlen", poput ostalih
podataka sadrţanih u Kur'anu, iđarete na Isaov, a. s.,
povratak na Zemlju. A Allah, dţ. đ., je Onaj koji najbolje
zna.
U Kur'anu postoje i drugi primjeri onih koji su se nakon
stotina godina ponovo vratili na Zemlju.
Iz knjige: Isa ce doci, Harun Yahya
08. 12. 2014.
Muslimani griješe, a ne islam
 |
| Iz knjige: Odgovori na zablude o islamu, Zakir Naik |
Zabluda: Ako je islam najbolja religija, zašto su onda mnogi muslimani nepošteni, nepouzdani i umiješani u mnoge loše stvari, poput prevara, podmićivanja, dilovanja drogom itd?
Mediji iznose laži o islamu
Islam je, bez sumnje, najbolja religija, ali su mediji u rukama Zapadnjaka koji se boje islama. Zapadnjaci bez prestanka objavljuju dezinformacije protiv islama, kako u elektronskim, tako i u štampanim medijima. Osim smišljanja dezinformacija, oni netačno citiraju islam, preuveličavaju stvari i događaje…
Ako bilo gdje u svijetu eksplodira bomba, prvi koji bivaju optuženi, bez ikakvih dokaza, su muslimani. Odmah se na naslovnim stranama novina pojavljuju veliki naslovi. Kasnije, kada se utvrdi da su za eksploziju krivi nemuslimani, ta vijest se objavljuje na nekom sporednom, nezapaženom mjestu.
Ako se neki musliman od 50 godina oženi djevojkom od 15, uz njen pristanak, ta vijest dospijeva na naslovne strane. Međutim, kada neki nemusliman od 50 godina siluje djevojčicu od 6 godina, ta vijest se objavljuje unutar novina, u okviru „kratkog pregleda vijesti“! Svakog dana se u Americi počini oko 2.713 silovanja, ali se ništa od toga ne objavljuje u vijestima, pošto je već postalo američki način života!
Crne ovce u svakom društvu
Svjestan sam da ima muslimana koji su nepošteni, koji varaju, kradu, lažu itd. Međutim, problem je u tome što mediji generaliziraju takvu ružnu sliku na sve muslimane. Tako musliman postaje crna ovca gdje god da ode.
Kao cjelina, muslimani su najbolji
Iako su muslimani, na neki način, postali crne ovce gdje god da odu, kada uzmemo u obzir sve muslimane svijeta – oni formiraju najbolju zajednicu. Mi smo najveća zajednica ljudi koja ne pije alkohol. Ukupno gledano, mi smo zajednica koja u dobrotvorne svrhe udjeljuje najviše imetka. U globalu, ne postoji ni jedna zajednica koja se može pohvaliti većim moralom, trezvenošću, poštivanjem ljudskih prava…
Ne donosite ocjenu o automobilu na osnovu vožnje vozača
Zamislite da trebate donijeti ocjenu o tome koliko je dobar najnoviji model „Mercedesa“. Neiskusan vozač, koji ne zna voziti, sjedne za volan i slupa auto. Koga ćete kriviti za to što je automobil sletio sa puta – vozača ili automobil? Naravno, okrivit ćete vozača. Da biste analizirali performanse automobila ne trebate gledati vozača, već opremljenost i sposobnost automobila: koliko je brz, kolika mu je prosječna potrošnja, koji je stepen sigurnosti itd. Čak i da se hipotetički složimo da su muslimani loši, ne smijete na osnovu toga donositi zaključke o islamu kao religiji. Ako želite donijeti stav o islamu najprije proučite islam iz njegovih primarnih izvora – Kur’ana i vjerodostojnih hadisa.
Sudite o islamu na osnovu djela njegovog najboljeg sljedbenika – Muhammeda s.a.v.s.
Ako se želite praktično uvjeriti u performanse automobila, pozvat ćete profesionalnog vozača, eksperta za testiranje. Isto tako, najbolji primjer na osnovu kog možete donijeti sud o islamu jeste njegov najbolji sljedbenik, posljednji Božii poslanik, Muhammed s.a.v.s. Osim muslimana ima još nekoliko iskrenih i istinoljubivih historičara nemuslimana koji kažu da je Muhammed s.a.v.s. bio najbolji čovjek svih vremena. Majkl Hart je napisao knjigu „Stotinu najutjecajnijih ljudi u historiji“. Na vrhu liste, tj. broj jedan pripada poslaniku islama, Muhammedu s.a.v.s. Postoji još mnogo primjera gdje nemuslimani odaju veliko poštovanje Poslaniku Muhammedu s.a.v.s., poput Tomasa Karlajla, Le-Martina i drugih.
07. 12. 2014.
Svadba i njeni običaji
Nakon vjenčanja kod mnogih muslimana se uobičajilo
međusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, između mladenaca. Ovo nije od
Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su
to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji. Zbog toga je bolje
da se pomenuti običaj ostavi i ne praktikuje, kako ne bi zapali u
oponašanje nevjernika, a to nam je zabranjeno. Šejh Ibn Usejmin,
rahimehullah, je mišljenja da je to u najblažem obliku pokuđeno
(mekruh), a ukoliko je burma stavljena s ubjeđenjem da je ona razlog
ljubavi između supružnika i da njeno skidanje i nenošenje ostavlja traga
na bračnu vezu, u tom slučaju je haram.
Nakon vjenčanja kod mnogih muslimana se uobičajilo međusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, između mladenaca. Ovo nije od Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji. Zbog toga je bolje da se pomenuti običaj ostavi i ne prakticira, kako ne bi zapali u oponašanje nevjernika, a to nam je zabranjeno. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je mišljenja da je to u najblažem obliku pokuđeno (mekruh), a ukoliko je burma stavljena s ubjeđenjem da je ona razlog ljubavi između supružnika i da njeno skidanje i nenošenje ostavlja traga na bračnu vezu, u tom slučaju je haram. (Fetava Džami`a Lil-Mer`etil Muslime, Fetava Ulema`i Beledil- Haram, Islamweb.net: Fetva br. 5080.) Sunet je da se nakon vjenčanja obznani brak. Rekao je Poslanik, sallalllahu 'alejhi ve sellem: "Obznanite brak!" (Tirmizi, Ibn Madže, hadis hasen, Albani Adabu Zefaf)
Poziv na svadbu
Nakon vjenčanja slijede pripreme za svadbu. Svako prema njegovim mogućnostima, pazeći da ne dođe do rasipništva i prekomjernog trošenja što nam je zabranio Uzvišeni, kako stoji u prevedenom značenju ajeta: "Ali ne rasipaj mnogo. Jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan." (Prijevod značenja El-Isra', 26-27.) Mladoženja je taj koji snosi troškove svadbe. Poziv na svadbu se vrši svim mogućim dozvoljenim komunikativnim sredstvima. Ukoliko bi se tom prilikom koristile pozivnice nema nikakve zapreke jer je to jedan od načina pozivanja na svadbu.
Priprema nevjeste
Nema sumnje da je svadba i početak bračnog života jedan od važnijih događaja u životu nježnijeg spola. I svaka djevojka će se potruditi da izgleda što je moguće ljepše i prikladnije na njenoj svadbi. S tim da će paziti da prilikom uljepšavanja i ukrašavanja ne zapadne u stvari koje vjerom nisu dozvoljene. Odabir odjeće treba da bude u skladu sa islamskim načelima tj. da ne bude prozirno ili kratko, te da ne otkriva stidna mjesta kod žêna i da rukavi u haljine, u najmanju ruku, dosežu do nadlaktica. To zato jer je ispravnije mišljenje da je ženi dozvoljeno da ispred druge žene otkrije ono što je uobičajeno da kod nje vidi njena bližnja muška rodbina. Nema strogo određene boje za nevjestinu haljinu. Sve su dozvoljene, pa čak ako obuče i bijelu haljinu, sa prethodno pomenutim adabima, jer sa tim se neće poistovjetiti sa nevjernicama. To je prošireno među muslimanima i skoro svaka muslimanka prilikom udaje oblači takvu haljinu (Medžmu`atul Es`ileti Tuhimu El-mer`ete Ibn Usejmin). Dozvoljeno joj je da se našminka i da stavi nakit kakav želi. Međutim, neće se mirisati kako ne bi, slučajno, drugi muškarci osjetili njen miris. Ovdje treba napomenuti da se prethodno rečeno odnosi na naše sestre koje su pokrivene i koje su prihvatile islamski način odijevanja. Ona sestra koja nosi nikab (zar) nakon svog potpunog dotjerivanja obući će na sebe džilbab i nikab. Ona sestra koja ne nosi nikab nego samo mahramu treba da izabere između dvije stvari:
● Da se ne šminka ili da nakon što se našminka preko njenog lica stavi određeni prekrivač, poput vela, te na taj način prekrije njenu ljepotu i ukrase pokoravajući se sa time Allahovim, subhanehu ve te'ala, riječima: "A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje." (Prijevod značenja An-Nur, 31.) A evo kako je, u ne tako davna vremena, izgledala bosansko-muslimanska nevjesta. Prenosimo doslovno opis nevjestine odjeće iz knjige koja je zapisala bosanske običaje: "Donje tijelo pokrile su joj svilene dimije, izvezene oko džepova i na nogavicama zlatnim ili srebrenim širitom. Na nogama su joj fine cipelice od crne kože ili papuče od kadife, izvezene srebrom ili zlatom. Na koparanu je jelek, a kopči su samo na slabinama sa dva puceta čiji je gornji dio otvoren. I jelek je izvezen srmom, srebrenom ili zlatnom žicom. Na rukama su joj zlatni, srmali ili srebreni belenzuci, a na prstima prstenovi. Oko vrata su joj đerdani od zlata i bisera. Kosu je splela u šest debelih pletenica i u njih je uvezla svilene, zlatne ili srebrne vrpce. Kraj ušiju bogate begovske djevojke vise solufluci, a na njima red, dva malih dukata. Na glavi joj je fino fesić, a na njemu umjetni ili naravni cvjetak, lala i dukati. Nakon toga je zavijaju. Uzmu vrlo tanko, ali neprozirno bijelo platno, pa ju njim podbrade tako, da joj pokrije bradu, usta i polovicu nosa. To platno se zove jašmak. Potom uzmu drugo, nešto deblje i veće bijelo platno, metnu ga djevojci preko fesića na glavu, tako da pokrije glavu, čelo, uši i vrlo malen dio nosa. To se platno zove čember. Između čembera i jašmaka ostane malen razmak od jednog do dva prsta, da mlada može preko njega gledati. Preko leđa joj pregrnu feredžu, dug kaput od crne ili zelene čohe. Na feredžu stavljaju havliju, bijelo rutavo platno, dugo dva, a široko oko jedan metar. Havliju pripnu bašlijom na vrh glave, tako da širina padne niz feredžu, a dužina preko ramena i ruke. Preko toga dolazi duvak, veliko vrlo fino, tanko i prozirno platno. Duvak prikopčaju na glavi, pa jedan dio seže sprijeda do pojasa, a drugi straga jos niže." (Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi str.183-184.skr.)
Dan svadbe
U dogovoreni dan dolaze svatovi po mladu. Tom prilikom ulaze u kuću i bivaju ugošćeni i počašćeni od strane mladine porodice. Dok su svatovi u kući obično netko od mladine bližnje ili daljne rodbine okiti auta sa cvijećem ili drugim darovima poput peškira, košulja ili platna. Kad je sa tim završeno, a prethodno već obavljeno vjenčanje, mlada obučena i spremna za polazak u njen novi dom izlazi zajedno sa mladoženjom i nekim od mladoženjine bliže ženske rodbine (npr. sestra ili tetka) ili to budu dvije ženske osobe, jedna sa mladoženjine strane, a druga sa mladine. Na putu od kuće do auta obično se mlada posipa sa cvijećem, bonbonima i sitnim novcem koji sakupljaju malena djeca. Ovo je dozvoljeno osim ukoliko ne bi ušlo u rasipništvo. (Islamweb fetva broj: 68293.) Nakon toga se zapućuju u njihov novi zajednički dom.
Dolazak svatova u mladoženjinu kuću
Nakon dolaska svatova u mladoženjinu kuću (ili mjesto svadbe), nema nikakvog posebnog dočeka mlade. Prilikom ulaska u njen novi dom lijepo je da tom prilikom poljubi njenu svekrvu, zaove, a potom i ostale zvanice. Ljubljenjem svoje nove porodice ukazuje im poštovanje i da ih prihvata kao svoju novu porodicu. Potom mlada sjeda na mjesto prethodno za nju pripremljeno. To može da bude stolica ili neko uzvišenije mjesto. Ovaj način sjedenja nije od pokuđene vrste sjedenja i ne smatra se oholim jer je cilj od toga da sve prisutne zvanice vide mladu. (Fetva Šejh Munnedžid br. 46979.)
Svadbeno veselje
Potom počinje svadbeno veselje koje ne treba da proprati grijeh i zabranjene stvari kao što su: miješanje muškaraca i žena, muzika, alkoholna pića i sve ostalo što je suprotno islamskim normama. Svi načini halal-razonode mogu se ovom prilikom uprazniti. Nema nikave zapreke da se upražnjavaju specifične muške igre da bi se zabavili prisutni gosti. Lijepo je da neko održi prigodnu riječ, da se izvode ilahije, međusobna takmičenja i sl. Neke od tih igara su donedavno bile upražnjavane na bosanskim svadbama, u to doba zvanim "pirovima" ili "pilavima". Tada su održavane utrke konja, pješaka, gađanja itd. (Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi, Vjerski običaji muslimana/Enver Mulahalilović) Ženama je dozvoljeno da prilikom svadbe koriste def. Imam Buharija, Allah mu se smilovao, je naslovio jedno od poglavlja u svome Sahihu: Poglavlje "Udaranje defa prilikom svadbene gozbe". Tu je zabilježio hadis kojeg prenosi Erubejjia kći Muaviza sina Afra da je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, došao i ušao kod nje kada je dovedena svome suprugu i sjeo je na njenu postelju, a dvije njihove ropkinje su udarale def i spominjale plemenite osobine onih koji su ubijeni od njenih predaka na dan Bedra. (Buhari, 5147.) I rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Razlika između halala i harama je glas i def u braku (na svadbi)." (Tirmizi,Nesa'i, hadis hasen, Irvaul Galil, 1994.) Rekao je šejh Salih Fevzan: „Nema smetnje da se tom prilikom recituje poezija, uče ilahije ili pjesme koje ne pobuđuju strasti ili sadrže u sebi neprikladne riječi.“ (Salih Fevzan, Fetava Elmer'eti El-Muslimeh, Adabu zefaf) Dozvoljeno je da se za tu priliku unajmi žena koja će pjevati i recitovati te pjesme. (šejh Munedžid fetva br. 52804.) Sve ovo je uslovljeno sa time da žene budu udaljene od muškaraca i da oni tom prilikom ne čuju njihove glasove.
Svadbena gozba
Svadbena gozba je hrana koja je spremljena i priprimljena posebno za svadbu. Ona je sunnet. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, bi nakon ženidbe s nekom od majki pravovjernih, radijallahu 'anhune, pozvao ashabe i napravio gozbu. Tako je prilikom ženidbe sa Zejneb, radijallahu 'anha, pripremio ovcu. (Buharija 5168.) A na svadbi Safije, radijallahu 'anha, gozba je bila od datula i kaše. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Made, sahih, Albani.) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je Abdurahmanu b. Avfu nakon što ga je obavijestio da se oženio rekao: "Napravi gozbu pa makar sa jednom ovcom." (Sunen Ebu Davud, sahih Albani, 2109.) To je najmanje sa čim se može napraviti gozba. Iako nam praksa Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ukazuje da to može da bude i sa nečim manjim od toga. Mustehab je da gozba bude na osnovu mogućnosti mladoženje. (Nejlul evtar, 6. dio, 195. str.) Kao što prilikom pravljenja gozbe treba paziti da se ne rasipa sa hranom i pićem, u tolikoj mjeri da se nakon završetka gozbe ta hrana baca u korpe za otpatke. Bojati se za one koji tako rade da im Allah ne oduzme tu blagodat jer je Uzvišeni rekao: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju." (Prijevod značenja El-A'raf 31.)
Tko se poziva na svadbenu gozbu
Pozivaju se svi društveni slojevi ne izabirajući zvanice po njihovom ugledu, položaju ili društvenom utjecaju. Poziv na svadbu može biti pojedinačan, ličan ili uopšten, i otvorene prirode. I onaj, kome se uputi poziv lične prirode, dužan je odazvati se ukoliko svadba ne sadrži u sebi zabranjene stvari na što ukazuju Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječi: "Pet je prava muslimana kod muslimana… odazivanje na poziv…" (Buhari 1240.), a u predaji kod Muslima: “… i kada te pozove onda mu se odazovi!" (Muslim, 2161-5.) A ukoliko je poziv opšte prirode, nije se dužan odazvati. S tim da će domaćin, prilikom odabira i pozivanja zvanica, voditi brigu o Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječima: "Najgora hrana je hrana svadbene gozbe. Na nju se pozivaju bogati, a ostavljaju siromašni. A onaj koji se ne odazove "pozivu" nepokoran je Allahu i Njegovom poslaniku." (Buhari, 5177; Muslim, 1432-107.) Osim ukoliko ne bude imao jedno od slijedećih opravdanja za neodazivanje pozivu:
● Da sumnja u hranu
● Da bude samo za bogate
● Da na istoj gozbi bude neko čije će ga prisustvo uznemiriti ili mu nepriliči njegovo sjedenje
● Da ga poziva bojeći se njegovog zla, iz pohlepe za njegovim ugledom ili da ga potpomogne na neistini
● Da na gozbi bude alkohol, zabava, prostirka od svile ili slika u kući
● Da ima opravdan razlog za nedolazak. (Subuls-selam/San`ani
Ženidba je jedna od velikih Allahovih, subhanehu ve
te'ala, blagodati kojom obasipa Svoje robove, s tim da zahtijeva i
iziskuje zahvalnost Allahu, subhanehu ve te'ala. Brak je Allahov ajet i
jedan od načina da se, uz Allahov dopust, uspostavi porodični smiraj i
sačuva čednost u ovom modernom dobu. Rekao je Uzvišeni: "I jedan od
dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz
njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su
zaista, pouke za ljude koji razmišljaju." (Prijevod značenja Er-Rum,
21.) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je spominjajući vrste
sadake rekao: „Pa čak i bračni odnos je sadaka.“ Ashabi tada rekoše: „O
Allahov poslaniče? Zar i za zadovoljavanje svoje strasti čovjek ima
nagradu?" Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tada reče:
„Šta mislite kada bi tu svoju strast čovjek udovoljio na nedozvoljen
način, da li bi zaslužio kaznu? Isto tako, ako to uradi na dozvoljen
(halal) način, zaslužuje nagradu." (Muslim, 1006.)
Želja nam je da, uz Allahovu pomoć, pojasnimo na koji način da se osnuje bračna zajednica, a da sâm njen početak ne bude popraćen nepokornošću našem Stvoritelju. Koji su to običaji koji se praktikuju tokom ženidbe? Na koji način se radovati, sa čime to veselje upotpuniti, a da se tom prilikom ne bude nepokorno Onome koji nam je omogućio pomenutu blagodat.
Osnova svih običaja
Usulsko pravilo glasi: „Osnova za sve običaje jeste da su dozvoljeni (mubah), ukoliko u šerijatu ne dođe ono što ih čini zabranjenim.“ Dokaz toga su riječi Uzvišenog: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“ (Prijevod značenja El-Bakara, 29.) Kao što je i dokaz, za prethodno spomenuto usulsko pravilo, govor Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve selem: „Zaista je od najvećeg grijeha muslimana, da pita za nešto što nije zabranjeno, pa se zabrani zbog njegovog pitanja." (Buhari, 7289; Muslim, 2358; Nazmu Kavaidi Fikhije) U ovom tekstu će biti riječi samo o dozvoljenim običajima u svadbi, a koji ne budu spomenuti treba u njima primjeniti prethodno spomenuto usulsko pravilo. Rekao je Šejh Ibnu Bazz, rahimehullah: „Svakom muslimanu je stroga obaveza da se ne oslanja samo na običaje, već ih treba podvrgnuti šerijatu. Ono što šerijat od njih potvrdi dozvoljeno je raditi po njima, a što ne potvrdi nije dozvoljeno raditi po njima. I nije ono što su ljudi uobičajili da rade dokaz da je to dozvoljeno." (Medžmu`a Fetava 6. dio 510. Str.)
Prosidba i vjenčanje
Mladić će izabirati svoju buduću životnu saputnicu shodno Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječima: "Žena se ženi zbog četri stvari; njenog bogatstva, njenog roda, njene ljepote i njene vjere, pa se prihvati one koja ima vjeru…" (Buhari, 5090; Muslim, 1466.) Obično ide mladoženja u prosidbu sa nekim od svoje bližnje rodbine ili poznanika kao što je otac, amidža ili brat radi upoznavanja sa rodbinom nevjeste i nje same. S tim da to može uraditi majka ili sestra i osobe slične njima, kako bi se mogle što bolje upoznati sa budućom nevjestom, jer one mogu da vide kod djevojke ono što drugi ne mogu. Prilikom prosidbe mora se paziti na "osamljivanje" između budućih supružnika, jer to nije dozvoljeno sve dok ona ne postane njegova supruga. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selem: "Neka se čovjek nipošto ne osamljuje sa ženom (koja mu nije bliži rod), ako s njom nije njen mahrem." (Buhari, 3006; Muslim, 1341.) Nakon prosidbe pristupa se šerijatskom vjenčanju, mada se ono može odgoditi i za sam dan svadbe. Pohvalno je da vjenčanju prethodi donošenje zahvale Allahu, salavat i selam na Njegova poslanika, i prouči se prvi ajet iz sure En-Nisa, 102. ajet iz sure Ali-Imran i 70 i 71. ajet iz sure El-Ahzab. Od šartova za valjanost i ispravnost vjenčanja su slijedeći:
● Poznavanje mladenaca i njihovo imenovanje kod onoga ko vrši sam čin vjenčanja
● Međusobno zadovoljstvo mladenca po pitanju stupanja u brak. Naročito mlade: "Ne vjenčaje se raspuštenica dok se ne upita za saglasnost, niti djevojka dok ne dadne dozvolu." (Buhari, 5136; Muslim, 3538.)
● Prisustvo staratelja sa djevojčine strane, jer je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Nema braka osim sa starateljem." (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami`a, Albani, 7557.)
● Prisustvo dva pravedna svjedoka. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Nema braka osim sa starateljem i dva pravedna svjedoka." (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami'a, Albani, 7557.) Rekao je imam Tirmizi, Allah mu se smilovao: "Po ovome su radili učeni Poslanikovi, sallallahu 'alejhi ve sellem, drugovi kao i oni koji su došli poslije njih od tabina i drugih, i rekli su: "Nema braka osim sa svjedocima", i nisu se po tom pitanju razišli kod nas oni koji su nam prethodili osim grupa učenjaka koji su došli poslije." (Tuhvetu Ahvezij bi šerhi Džami`a Tirmizi 4. dio 198. str.)
Isto tako prilikom sklapanja braka se određuje mehr (vjenčani dar) oko kojeg su se mladenci prethodno dogovorili i kojeg je mladoženja dužan dati svojoj supruzi.
Želja nam je da, uz Allahovu pomoć, pojasnimo na koji način da se osnuje bračna zajednica, a da sâm njen početak ne bude popraćen nepokornošću našem Stvoritelju. Koji su to običaji koji se praktikuju tokom ženidbe? Na koji način se radovati, sa čime to veselje upotpuniti, a da se tom prilikom ne bude nepokorno Onome koji nam je omogućio pomenutu blagodat.
Osnova svih običaja
Usulsko pravilo glasi: „Osnova za sve običaje jeste da su dozvoljeni (mubah), ukoliko u šerijatu ne dođe ono što ih čini zabranjenim.“ Dokaz toga su riječi Uzvišenog: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“ (Prijevod značenja El-Bakara, 29.) Kao što je i dokaz, za prethodno spomenuto usulsko pravilo, govor Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve selem: „Zaista je od najvećeg grijeha muslimana, da pita za nešto što nije zabranjeno, pa se zabrani zbog njegovog pitanja." (Buhari, 7289; Muslim, 2358; Nazmu Kavaidi Fikhije) U ovom tekstu će biti riječi samo o dozvoljenim običajima u svadbi, a koji ne budu spomenuti treba u njima primjeniti prethodno spomenuto usulsko pravilo. Rekao je Šejh Ibnu Bazz, rahimehullah: „Svakom muslimanu je stroga obaveza da se ne oslanja samo na običaje, već ih treba podvrgnuti šerijatu. Ono što šerijat od njih potvrdi dozvoljeno je raditi po njima, a što ne potvrdi nije dozvoljeno raditi po njima. I nije ono što su ljudi uobičajili da rade dokaz da je to dozvoljeno." (Medžmu`a Fetava 6. dio 510. Str.)
Prosidba i vjenčanje
Mladić će izabirati svoju buduću životnu saputnicu shodno Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječima: "Žena se ženi zbog četri stvari; njenog bogatstva, njenog roda, njene ljepote i njene vjere, pa se prihvati one koja ima vjeru…" (Buhari, 5090; Muslim, 1466.) Obično ide mladoženja u prosidbu sa nekim od svoje bližnje rodbine ili poznanika kao što je otac, amidža ili brat radi upoznavanja sa rodbinom nevjeste i nje same. S tim da to može uraditi majka ili sestra i osobe slične njima, kako bi se mogle što bolje upoznati sa budućom nevjestom, jer one mogu da vide kod djevojke ono što drugi ne mogu. Prilikom prosidbe mora se paziti na "osamljivanje" između budućih supružnika, jer to nije dozvoljeno sve dok ona ne postane njegova supruga. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selem: "Neka se čovjek nipošto ne osamljuje sa ženom (koja mu nije bliži rod), ako s njom nije njen mahrem." (Buhari, 3006; Muslim, 1341.) Nakon prosidbe pristupa se šerijatskom vjenčanju, mada se ono može odgoditi i za sam dan svadbe. Pohvalno je da vjenčanju prethodi donošenje zahvale Allahu, salavat i selam na Njegova poslanika, i prouči se prvi ajet iz sure En-Nisa, 102. ajet iz sure Ali-Imran i 70 i 71. ajet iz sure El-Ahzab. Od šartova za valjanost i ispravnost vjenčanja su slijedeći:
● Poznavanje mladenaca i njihovo imenovanje kod onoga ko vrši sam čin vjenčanja
● Međusobno zadovoljstvo mladenca po pitanju stupanja u brak. Naročito mlade: "Ne vjenčaje se raspuštenica dok se ne upita za saglasnost, niti djevojka dok ne dadne dozvolu." (Buhari, 5136; Muslim, 3538.)
● Prisustvo staratelja sa djevojčine strane, jer je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Nema braka osim sa starateljem." (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami`a, Albani, 7557.)
● Prisustvo dva pravedna svjedoka. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Nema braka osim sa starateljem i dva pravedna svjedoka." (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami'a, Albani, 7557.) Rekao je imam Tirmizi, Allah mu se smilovao: "Po ovome su radili učeni Poslanikovi, sallallahu 'alejhi ve sellem, drugovi kao i oni koji su došli poslije njih od tabina i drugih, i rekli su: "Nema braka osim sa svjedocima", i nisu se po tom pitanju razišli kod nas oni koji su nam prethodili osim grupa učenjaka koji su došli poslije." (Tuhvetu Ahvezij bi šerhi Džami`a Tirmizi 4. dio 198. str.)
Isto tako prilikom sklapanja braka se određuje mehr (vjenčani dar) oko kojeg su se mladenci prethodno dogovorili i kojeg je mladoženja dužan dati svojoj supruzi.
Nakon vjenčanja kod mnogih muslimana se uobičajilo međusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, između mladenaca. Ovo nije od Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji. Zbog toga je bolje da se pomenuti običaj ostavi i ne prakticira, kako ne bi zapali u oponašanje nevjernika, a to nam je zabranjeno. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je mišljenja da je to u najblažem obliku pokuđeno (mekruh), a ukoliko je burma stavljena s ubjeđenjem da je ona razlog ljubavi između supružnika i da njeno skidanje i nenošenje ostavlja traga na bračnu vezu, u tom slučaju je haram. (Fetava Džami`a Lil-Mer`etil Muslime, Fetava Ulema`i Beledil- Haram, Islamweb.net: Fetva br. 5080.) Sunet je da se nakon vjenčanja obznani brak. Rekao je Poslanik, sallalllahu 'alejhi ve sellem: "Obznanite brak!" (Tirmizi, Ibn Madže, hadis hasen, Albani Adabu Zefaf)
Poziv na svadbu
Nakon vjenčanja slijede pripreme za svadbu. Svako prema njegovim mogućnostima, pazeći da ne dođe do rasipništva i prekomjernog trošenja što nam je zabranio Uzvišeni, kako stoji u prevedenom značenju ajeta: "Ali ne rasipaj mnogo. Jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan." (Prijevod značenja El-Isra', 26-27.) Mladoženja je taj koji snosi troškove svadbe. Poziv na svadbu se vrši svim mogućim dozvoljenim komunikativnim sredstvima. Ukoliko bi se tom prilikom koristile pozivnice nema nikakve zapreke jer je to jedan od načina pozivanja na svadbu.
Priprema nevjeste
Nema sumnje da je svadba i početak bračnog života jedan od važnijih događaja u životu nježnijeg spola. I svaka djevojka će se potruditi da izgleda što je moguće ljepše i prikladnije na njenoj svadbi. S tim da će paziti da prilikom uljepšavanja i ukrašavanja ne zapadne u stvari koje vjerom nisu dozvoljene. Odabir odjeće treba da bude u skladu sa islamskim načelima tj. da ne bude prozirno ili kratko, te da ne otkriva stidna mjesta kod žêna i da rukavi u haljine, u najmanju ruku, dosežu do nadlaktica. To zato jer je ispravnije mišljenje da je ženi dozvoljeno da ispred druge žene otkrije ono što je uobičajeno da kod nje vidi njena bližnja muška rodbina. Nema strogo određene boje za nevjestinu haljinu. Sve su dozvoljene, pa čak ako obuče i bijelu haljinu, sa prethodno pomenutim adabima, jer sa tim se neće poistovjetiti sa nevjernicama. To je prošireno među muslimanima i skoro svaka muslimanka prilikom udaje oblači takvu haljinu (Medžmu`atul Es`ileti Tuhimu El-mer`ete Ibn Usejmin). Dozvoljeno joj je da se našminka i da stavi nakit kakav želi. Međutim, neće se mirisati kako ne bi, slučajno, drugi muškarci osjetili njen miris. Ovdje treba napomenuti da se prethodno rečeno odnosi na naše sestre koje su pokrivene i koje su prihvatile islamski način odijevanja. Ona sestra koja nosi nikab (zar) nakon svog potpunog dotjerivanja obući će na sebe džilbab i nikab. Ona sestra koja ne nosi nikab nego samo mahramu treba da izabere između dvije stvari:
● Da se ne šminka ili da nakon što se našminka preko njenog lica stavi određeni prekrivač, poput vela, te na taj način prekrije njenu ljepotu i ukrase pokoravajući se sa time Allahovim, subhanehu ve te'ala, riječima: "A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje." (Prijevod značenja An-Nur, 31.) A evo kako je, u ne tako davna vremena, izgledala bosansko-muslimanska nevjesta. Prenosimo doslovno opis nevjestine odjeće iz knjige koja je zapisala bosanske običaje: "Donje tijelo pokrile su joj svilene dimije, izvezene oko džepova i na nogavicama zlatnim ili srebrenim širitom. Na nogama su joj fine cipelice od crne kože ili papuče od kadife, izvezene srebrom ili zlatom. Na koparanu je jelek, a kopči su samo na slabinama sa dva puceta čiji je gornji dio otvoren. I jelek je izvezen srmom, srebrenom ili zlatnom žicom. Na rukama su joj zlatni, srmali ili srebreni belenzuci, a na prstima prstenovi. Oko vrata su joj đerdani od zlata i bisera. Kosu je splela u šest debelih pletenica i u njih je uvezla svilene, zlatne ili srebrne vrpce. Kraj ušiju bogate begovske djevojke vise solufluci, a na njima red, dva malih dukata. Na glavi joj je fino fesić, a na njemu umjetni ili naravni cvjetak, lala i dukati. Nakon toga je zavijaju. Uzmu vrlo tanko, ali neprozirno bijelo platno, pa ju njim podbrade tako, da joj pokrije bradu, usta i polovicu nosa. To platno se zove jašmak. Potom uzmu drugo, nešto deblje i veće bijelo platno, metnu ga djevojci preko fesića na glavu, tako da pokrije glavu, čelo, uši i vrlo malen dio nosa. To se platno zove čember. Između čembera i jašmaka ostane malen razmak od jednog do dva prsta, da mlada može preko njega gledati. Preko leđa joj pregrnu feredžu, dug kaput od crne ili zelene čohe. Na feredžu stavljaju havliju, bijelo rutavo platno, dugo dva, a široko oko jedan metar. Havliju pripnu bašlijom na vrh glave, tako da širina padne niz feredžu, a dužina preko ramena i ruke. Preko toga dolazi duvak, veliko vrlo fino, tanko i prozirno platno. Duvak prikopčaju na glavi, pa jedan dio seže sprijeda do pojasa, a drugi straga jos niže." (Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi str.183-184.skr.)
Dan svadbe
U dogovoreni dan dolaze svatovi po mladu. Tom prilikom ulaze u kuću i bivaju ugošćeni i počašćeni od strane mladine porodice. Dok su svatovi u kući obično netko od mladine bližnje ili daljne rodbine okiti auta sa cvijećem ili drugim darovima poput peškira, košulja ili platna. Kad je sa tim završeno, a prethodno već obavljeno vjenčanje, mlada obučena i spremna za polazak u njen novi dom izlazi zajedno sa mladoženjom i nekim od mladoženjine bliže ženske rodbine (npr. sestra ili tetka) ili to budu dvije ženske osobe, jedna sa mladoženjine strane, a druga sa mladine. Na putu od kuće do auta obično se mlada posipa sa cvijećem, bonbonima i sitnim novcem koji sakupljaju malena djeca. Ovo je dozvoljeno osim ukoliko ne bi ušlo u rasipništvo. (Islamweb fetva broj: 68293.) Nakon toga se zapućuju u njihov novi zajednički dom.
Dolazak svatova u mladoženjinu kuću
Nakon dolaska svatova u mladoženjinu kuću (ili mjesto svadbe), nema nikakvog posebnog dočeka mlade. Prilikom ulaska u njen novi dom lijepo je da tom prilikom poljubi njenu svekrvu, zaove, a potom i ostale zvanice. Ljubljenjem svoje nove porodice ukazuje im poštovanje i da ih prihvata kao svoju novu porodicu. Potom mlada sjeda na mjesto prethodno za nju pripremljeno. To može da bude stolica ili neko uzvišenije mjesto. Ovaj način sjedenja nije od pokuđene vrste sjedenja i ne smatra se oholim jer je cilj od toga da sve prisutne zvanice vide mladu. (Fetva Šejh Munnedžid br. 46979.)
Svadbeno veselje
Potom počinje svadbeno veselje koje ne treba da proprati grijeh i zabranjene stvari kao što su: miješanje muškaraca i žena, muzika, alkoholna pića i sve ostalo što je suprotno islamskim normama. Svi načini halal-razonode mogu se ovom prilikom uprazniti. Nema nikave zapreke da se upražnjavaju specifične muške igre da bi se zabavili prisutni gosti. Lijepo je da neko održi prigodnu riječ, da se izvode ilahije, međusobna takmičenja i sl. Neke od tih igara su donedavno bile upražnjavane na bosanskim svadbama, u to doba zvanim "pirovima" ili "pilavima". Tada su održavane utrke konja, pješaka, gađanja itd. (Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi, Vjerski običaji muslimana/Enver Mulahalilović) Ženama je dozvoljeno da prilikom svadbe koriste def. Imam Buharija, Allah mu se smilovao, je naslovio jedno od poglavlja u svome Sahihu: Poglavlje "Udaranje defa prilikom svadbene gozbe". Tu je zabilježio hadis kojeg prenosi Erubejjia kći Muaviza sina Afra da je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, došao i ušao kod nje kada je dovedena svome suprugu i sjeo je na njenu postelju, a dvije njihove ropkinje su udarale def i spominjale plemenite osobine onih koji su ubijeni od njenih predaka na dan Bedra. (Buhari, 5147.) I rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Razlika između halala i harama je glas i def u braku (na svadbi)." (Tirmizi,Nesa'i, hadis hasen, Irvaul Galil, 1994.) Rekao je šejh Salih Fevzan: „Nema smetnje da se tom prilikom recituje poezija, uče ilahije ili pjesme koje ne pobuđuju strasti ili sadrže u sebi neprikladne riječi.“ (Salih Fevzan, Fetava Elmer'eti El-Muslimeh, Adabu zefaf) Dozvoljeno je da se za tu priliku unajmi žena koja će pjevati i recitovati te pjesme. (šejh Munedžid fetva br. 52804.) Sve ovo je uslovljeno sa time da žene budu udaljene od muškaraca i da oni tom prilikom ne čuju njihove glasove.
Svadbena gozba
Svadbena gozba je hrana koja je spremljena i priprimljena posebno za svadbu. Ona je sunnet. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, bi nakon ženidbe s nekom od majki pravovjernih, radijallahu 'anhune, pozvao ashabe i napravio gozbu. Tako je prilikom ženidbe sa Zejneb, radijallahu 'anha, pripremio ovcu. (Buharija 5168.) A na svadbi Safije, radijallahu 'anha, gozba je bila od datula i kaše. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Made, sahih, Albani.) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je Abdurahmanu b. Avfu nakon što ga je obavijestio da se oženio rekao: "Napravi gozbu pa makar sa jednom ovcom." (Sunen Ebu Davud, sahih Albani, 2109.) To je najmanje sa čim se može napraviti gozba. Iako nam praksa Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ukazuje da to može da bude i sa nečim manjim od toga. Mustehab je da gozba bude na osnovu mogućnosti mladoženje. (Nejlul evtar, 6. dio, 195. str.) Kao što prilikom pravljenja gozbe treba paziti da se ne rasipa sa hranom i pićem, u tolikoj mjeri da se nakon završetka gozbe ta hrana baca u korpe za otpatke. Bojati se za one koji tako rade da im Allah ne oduzme tu blagodat jer je Uzvišeni rekao: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju." (Prijevod značenja El-A'raf 31.)
Tko se poziva na svadbenu gozbu
Pozivaju se svi društveni slojevi ne izabirajući zvanice po njihovom ugledu, položaju ili društvenom utjecaju. Poziv na svadbu može biti pojedinačan, ličan ili uopšten, i otvorene prirode. I onaj, kome se uputi poziv lične prirode, dužan je odazvati se ukoliko svadba ne sadrži u sebi zabranjene stvari na što ukazuju Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječi: "Pet je prava muslimana kod muslimana… odazivanje na poziv…" (Buhari 1240.), a u predaji kod Muslima: “… i kada te pozove onda mu se odazovi!" (Muslim, 2161-5.) A ukoliko je poziv opšte prirode, nije se dužan odazvati. S tim da će domaćin, prilikom odabira i pozivanja zvanica, voditi brigu o Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječima: "Najgora hrana je hrana svadbene gozbe. Na nju se pozivaju bogati, a ostavljaju siromašni. A onaj koji se ne odazove "pozivu" nepokoran je Allahu i Njegovom poslaniku." (Buhari, 5177; Muslim, 1432-107.) Osim ukoliko ne bude imao jedno od slijedećih opravdanja za neodazivanje pozivu:
● Da sumnja u hranu
● Da bude samo za bogate
● Da na istoj gozbi bude neko čije će ga prisustvo uznemiriti ili mu nepriliči njegovo sjedenje
● Da ga poziva bojeći se njegovog zla, iz pohlepe za njegovim ugledom ili da ga potpomogne na neistini
● Da na gozbi bude alkohol, zabava, prostirka od svile ili slika u kući
● Da ima opravdan razlog za nedolazak. (Subuls-selam/San`ani
06. 12. 2014.
Naše slabosti su nas najveći neprijatelj
.jpg)
Zbog
toga smatramo iznimno važnim ukazati na naše vlastite slabosti koje su
zapravo jedan od glavnih uzroka našeg ponižavajućeg položaja i
podređene uloge u svijetu u kojem živimo. Kao i na osobine koje bi
morale da nas krase kao muslimane i kao sljedbenike Muhammeda,
sallallahu alejhi ve sellem, a bez kojih je opet nezamisliv bilo kakav
uspjeh, odnosno bez kojih je poniženje zagarantirano kao ‘’prirodna’’ i
direktna posljedica odstupanja od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve
sellem, sunneta. Ovom prilikom ćemo spomenut samo neke osobine koje
nam, u većini slučajeva, fale, a koje su ključ uspjeha u životu na
ovom, ali i sreće i spasa na budućem svijetu. To su: rad za islam i
spremnost na žrtvu za ideal islama, poštenje, emanet, odgovornost i
ustrajnost na putu istine.
Budi vakuf drugim muslimanima
Pod
radom za islam ne mislimo samo na proučavanje i poznavanje islama, jer
je samo poznavanje islama i njegovih propisa, bez težnje da se po
njima živi i bez spremnosti na odricanje i žrtvu za ideal islama, kao
tijelo bez duše. Koliko je danas onih koji imaju islamsko znanje ali
neće prstom mrdnuti da nešto urade za islam. Od njihovog islama, čast
izuzecima, primjetne su samo diplome i titule koje su stekli učeći
islamske znanosti.
Također,
rad za islam ne znači ni misionarstvo koje podrazumijeva samo puko
prenošenje i širenje islamske poruke, već ustrajan rad i borbu za
adekvatan položaj muslimana u svijetu. Mora se priznati da na tom polju
slabo rade svi, od političara, vladara, uleme, pa sve do običnih
radnika. Dovoljno je naš (ne)rad za islam uporediti sa radom zapadnjaka,
bez obzira na njihov društveni status i nivo obrazovanja, za ideju
sekularizma i demokratije, zbog koje vode ratove, kojoj su prilagodili
svoje ekonomije i sve drugo podredili, pa da se vidi koliko mi muslimani
slabo radimo za ideju islama.
Uopćeno
govoreći, većina muslimana danas živi bez velikih ambicija i uzvišenih
težnji, i svako od nas uglavnom živi samo za sebe. Zadovoljni smo onda
kad nam je kao pojedincima dobro, kad se dokopamo dobrog posla i
pozicije, i jedina briga je kako sačuvati taj posao i poziciju, posebno u
ovim kriznim i kokuznim vremenima.
Većina
nas misli da se islam može pomoći, a da ne trpimo nikakva iskušenja ni
koliko je ubod trna ili koliko je ružna i pakosna riječ od strane
naših dušmana. Dok smo u isto vrijeme spremni trpiti svakodnevne
kritike i uvrede zbog vlastitog posla, položaja i ugleda, pa čak i onda
kada su te kritike opravdane.
Poznati
ashab Huzejfe ibn Jeman je muslimane koji slabo ili nikako ne rade za
islam nazivao ‘’živim mrtvacima.’’ Imam Gazalija u svom djelo Ihjau ulumid-din
bilježi predaju u kojoj stoji da je Huzejfe r.a. upitan o ‘’živim
mrtvacima’’, pa je rekao: ‘’To su oni koji ne odvraćaju od zla ni rukom,
ni jezikom, ni srcem.’’ Huzejfe r.a. je dobro znao da nema uspjeha bez
truda, odricanja i spremnosti na žrtvu na putu uzdizanja Allahove
vjere. Kao da bi ashabi bili to što jesu, najbolja generacija
muslimana, da nisu bili spremni za ideju islama, općeg dobra i
prosperiteta, žrtvovati i svoj život i svoj imetak.
U
tom pogledu kod njih nije bilo dvojbe niti odustajanja. Jednom kad su
sklopili ‘’trgovinu’’ sa Allahom, nije više bilo povlačenja niti
poništavanja tog ugovora. I uspjeh je bio zagarantovan. Upravo zbog toga
su oni, kako reče jedan alim, imali siguran i dunjaluk i ahiret, a
nama je danas nesiguran i dunjaluk i ahiret.
Prvi
halifa muslimana, Ebu Bekr r.a., čije tri godine upravljanja islamskom
državom i rada za islam, vrijede koliko nečijih sedamdeset godina
života, o sebi je rekao i ovo: ''Nisam nikad tako tvrdo zaspao, pa da
sam sanjao, niti sam pogriješio, a da se u istom trenutku nisam
korigovao. Ja s puta islama nikada nisam skretao.'' Oni su vrijeme
trošili u radu za islam i bili su vakuf ostalim muslimanima.
Fatima
bint Abdulmelik je, govoreći o svom mužu, halifi Omeru ibn
Abdul-Azizu, između ostalog, kazala: ‘’On je sebe u cjelosti dao
muslimanima i stalno su mu oni bili na umu. Ako u jednom danu ne bi
ispunio sve njihove zahtjeve, on bi noć pretvorio u dan i tako spajao
svoje radno vrijeme.’’
Garantirajte mi šestero, ja vam garantiram džennet
Nezamisliv
je uspjeh na dunjaluku bez motivacije i jake želje da se ostvari
zacrtani cilj. Pa, zar postoji bolja motivacija od toga da kao muslimani
služimo islamu, i zar postoji jača želja od vjerničke želje da stekne
Allahovo zadovoljstvo i džennetsku nagradu?! A garancija za džennet su
vrline o kojima govorimo i koje je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem, u sljedećem hadisu.
Naime,
od Ubade ibn Samita se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao: ''Garantirajte mi šestero ja ću vama garantirati džennet:
da ćete govoriti samo istinu, da ćete, kada nešto obećate ispuniti
obećanje, da ćete voditi brigu o povjerenim emanetima, da ćete čuvati
vaša stidna mjesta, da ćete obarati pogled i da nećete činiti nasilje
drugim ljudima.'' (Hadis bilježi imam Ahmed, a šejh Albani ga je
ocijenio kao hasen – dobar )
Poštenje,
poštivanje ugovora i čuvanje emaneta su osobine iskrenih vjernika i to
je ono po čemu je prepoznatljiv cijeli njihov život. To su zapravo
osobine i odlike islamskog društva, jer većina poslova među ljudima
uglavnom je vezana za različite vrste ugovora, političko-diplomatske,
kupoprodajne, itd., i za poštivanje ugovora i držanje do emaneta.
Povjerljivost i poštenje je svojstvo koje Allah voli i hvali ga u
Kur'anu. Njime se upotpunjava iman, čuva vjera, čast, ugled i imetak.
U
tom smislu je i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao: ''Istinski vjernik je onaj kojem ljudi mogu povjeriti
svoj imetak i život.'' (Ibn Madže) Kad u društvu ima emaneta, onda su
društvene veze zdrave i jake, i to društvo mora napredovat u svakom
pogledu. Na takvo društvo se spušta Allahova milost i berićet.
I
obrnuto, društvo u kojem fali poštenje i povjerenje, kao što fali
danas, u konačnici je osuđeno na propast. Omer r.a. je govorio:
‘’Nemojte da vas zadivi i obmane nečija slatkoriječivost, već onaj ko
ispunjava emanet i ne napada na tuđu čast, to je ljudina.’’ (Zuhd
Ibnul-Mubarek, 243. Str.)
Svi Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ambasadori
Među
osobine koje su ključne za uspjeh, a koje nama danas fale, spada
svakako i ispravno razumijevanje odgovornosti za poslove i funkcije koje
su nam povjerene. Ukoliko bi napravili usporedbu između današnjih
naprednih država i onih koje to nisu, vidjeli bi da je osnova napretka u
ispravnom i preciznom razumijevanju odgovronosti kojoj islam, za
razliku od današnjih muslimana, pridaje izuzetno veliki značaj.
Kad
je riječ o državničkoj odgovornosti, navest ćemo primjer Muhammed,
sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ambasadora. Poznato je da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve selelm, imao svoje ambasadore, koje je
slao na različite strane svijeta u razne države i carevine. Ono što je
primjetno kod izbora ambasadora jeste da su svi bili iz različitih
plemena. Zanimljivo je da je, naprimjer, od sedam prvih ambasadora, samo
jedan bio iz plemena Kurejš, i to Abdullah ibn Huzafa. Dok iz
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, Benu Hašim, nije
bilo ni jednog ambasadora. To nam govori da je Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, prilikom izbora ljudi na određene funkcije, gledao na
sposobnost, a ne na podobnost i plemensku pripadnost.
Islam
nas uči da se na odgovorna mjesta postavljaju sposobni i pošteni
ljudi, koji će donijeti korist cijelom društvu, a ne samo sebi i svojoj
porodici. Na opasnost od nepotizma, korupcije i pronevjere emaneta,
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je, kako svojom praksom,
tako isto i svojim riječima. Spominje se da je neki čovjek došao
Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga: ''Allahov Poslaniče,
kada će Sudnji dan?'' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio
mu je: ''Kad nestane emaneta.'' ''A kad će nestati emaneta'', čovjek
je ponovo upitao? ''Onda kad ljudi odgovorne funkcije povjere onima
koji ih nisu dostojni'', odgovorio je Muhammed, sallallahu alejhi ve
sellem.
Taj
uzvišeni islamski princip slijedile su pravedne halife poslije
Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U jednoj predaji stoji da je
halifa Omer r.a. jedanput pozvao blagajnika u državnoj blagajni,
Muajkiba, dok je kod njega sjedio njegov sin Asim ibn Omer, pa je Omer
rekao blagajniku: ‘’Znaš li šta je uradio ovaj pored mene (pokazujući na
svog sina)? Otišao je u Irak i obavijestio je tamošnje stanovnike da
je on halifin sin, pa su mu oni dali poklone u zlatu, srebru, hrani, i
jednu lijepo izrađenu sablju.’’ Asim je na to rekao: ‘’Nisam to uradio
zbog toga, već kad su oni saznali da sam ja halifin sin oni su mi dali
poklone.’’ Tada je Omer rekao Muajkibu: ‘’Uzmi sve ovo što je donio i
stavi u državnu blagajnu.’’
Njegov
sin je govorio istinu, ali Omer r.a. nije dozvolio da mu sin navikne
na raskoš niti da uživa bilo kakve privilegije samo zato što je halifin
sin. Bio je i ostao skroman i pošten i kao obični musliman i kao
halifa, a mogao je uzeti iz državne blagajne koliko je htio. Da je
Omer posegnuo za državnim imetkom, to bi se proširilo na druge. Na taj
način bi se državni imetak trošio u svrhe koje nije namjenjen i država
bi propala, a narod bi bio nezadovoljan.
Kako
onda mi možemo očekivati napredak i propseritet u državi koju vode
nezaistne, pohlepne i korumpirane duše? I šta nama znače njihova
muslimanska imena kad je njihov odnos prema emanetu koji im je povjeren u
potpunoj suprotnosti sa islamom? Kakva je razlika između korumpiranog
političara, doktora, direktora, profesora, nemuslimana i istog takvog
kriminalca muslimana? Kakva je razlika između tiranina i zulumčara
nemuslimana i tiranina muslimana? Razlika je samo u imenu i nacionalnoj
(plemenskoj) pripadnosti i ništa više. Suštinske razlike među njima
nema, a suština je da danas kod muslimana isto kao i kod nemuslimana
nema pravde, poštenja i emaneta. Na kakav se onda islam takvi pozivaju i
o kakvom islamu oni mogu pričati? O onom i onakvom islamu, o kakvom je
pričao Gadafi, Mubarek, Ben Ali, i ostali tirani koji su svoje narode u
crno zavili.
S
druge strane, gdje je odlučnost kod onih muslimana koji pri sebi imaju
kvalitete koje smo spomenuli, a sigurno takvih ima dosta u Bosni i
Hercegovini, da u ime Allaha, radeći za islam i dobrobit muslimana i
svih građana naše države, poduzmu konkretne korake, prije svega na
politčkom, ali i na ekonomskom planu, kako se ne bi sve svelo samo na
praznu priču i kritiku koja u konačnici ne pije vode. Zašto zatvaramo
oči pred vlastitim mahanama i slabostima i za naše teško stanje krivimo
stalno druge? Kao da nismo svjesni da time zapravo našim neprijateljima
samo dajemo dodatnu snagu da nas savladaju. Zato je neophodno da
prestanemo kukati i kriviti druge, već da prihvatimo odgovornost za naš
vlastiti život.
Neko
je dobro rekao: ''Čovjek ima dva načina da posjeduje najveću i
najljepšu kuću: prvi je da poruši sve druge zgrade oko sebe, a drugi je
da da gradi veće zgrade od drugih ljudi. Budimo od onih koji će uvijek
graditi veće, ljepše i bolje kuće od drugih, a ne od onih koji će
rušiti tuđe da bi njihove kuće bile ''najveće.''
Bodreći
sebe i druge muslimane na rad i žrtvu za Allahovu vjeru, Ibn Kajjim je
govorio: ‘’O ti koji si neodlučan na put Istine, na kojem se umarao
Adem a.s., na kojem je Nuh a.s. zavapio pomoć, na kojem je Ibrahim a.s.
bačen u vatru, na kojem je Ismail a.s. trebao biti zaklan kao kurban,
na kojem je Jusuf a.s. bačen u bunar i zbog kojeg je ostao u zatvoru
dugo godina, na kojem je su ubijeni poslanici Zekerija a.s. i njegov
sin Jahja a.s., na kojem je Ejjuba a.s. teška nevolja snašla, na kojem
je suze lio Davud a.s., na kojem je Isa a.s. bio izgnan i vrijeđan, na
kojem je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kušao glad, siromaštvo i
strah! Pa, zar ti kao musliman da prevališ isti taj put u igri i
zabavi?!’’
05. 12. 2014.
10 savjeta kako se riješiti ogovaranja
Ogovarati je veoma lako. Sasvim bezazlena konverzacija se u sekundi može preobraziti u nešto odvratno. Možda vam se desilo da ogovarate bez i da shvatate da se to dešava.
Ebu Hurejre, r.a., kaže da je Božiji Poslanik a.s., upitao: “Znate li šta je ogovaranje? - Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju! – rekoše. Ogovaranje je kad spomeneš svoga brata onim što mu ne bi bilo drago - reče Poslanik. Na to ga je neko od prisutnih zapitao: Šta misliš, Allahov Poslaniče, ako je to što sam o svome bratu rekao, istina? Božiji Poslanik mu reče: Ako se kod njega bude to nalazilo, onda si ga ogovorio, a ako ne bude, onda si ga potvorio.!” (Muslim)
Mnogi ljudi ne shvataju široki spektar definicija
ogovaranja. U ogovaranje spada i slušanje kao i pričanje. Može se
ogovarati rječima, pogledima, gestikulacijama i pisanjem. Iako osoba
možda može istu izjavu verbalnu ili neverbalnu počiniti u prisustvu neke
osobe, bez izgovora. Velika propast ogovaranja se ogleda u riječima
Uzvišenoga Allaha: “Da li bi iko volio da jede meso umrloga brata svoga?“ (Kur'an 49:12)
Kazna za ovo je teška, a Poslanik je opisao kao: “Kada
sam bio na Mi’radžu, prolazio sam pored ljudi koji su imali bakrene
nokte i koji su grebali svoja lica i prsa. Rekao sam 'Ko su ovi ljudi o
Džibrile?', a on je odgovorio: 'To su oni koji su ogrezli u ogovaranju i
oni koji su udarali na čast ljudi'.“ (Davud)
Na svu sreću ogovaranje se može spriječiti. Ovdje je 10 savjeta koji vam mogu pomoći da se otarasite ove odvratne navike.
Na svu sreću ogovaranje se može spriječiti. Ovdje je 10 savjeta koji vam mogu pomoći da se otarasite ove odvratne navike.
1. Povećaj svoje znanje
Islam je religija za ljude koji razmišljaju. Od nas se očekuje da učimo našu vjeru i da istražujemo ono što ne shvatamo. Allah dž.š. nam je za to dao instrukcije u Kur'anu, „I reci:'Moj Gospodaru! Povećaj moje znanje.“ (Ta-Ha, 114)
Jedna osoba ne može adekvatno da se nosi sa ogovaranjem bez poznavanja islamskih pravila koja se odnose na to. Svako od nas snosi odgovornost da nauči šta je to ogovaranje, kada je ono dozvoljeno govoriti o osobi kad je odsutna i šta nam je činiti nakon što se neko ogovara.
2. Izbjegavajte one koji ogovaraju druge
Neke osobe imaju malo za reći ako nemaju šta pričati o drugima. Jednom sam, meni veoma bliskoj osobi spomenula islamska pravila koja se odnose na ogovaranje da bi mi ona rekla: “Pa onda mi nemamo o čemu da pričamo!“ Bilo je tužno, ali ona je bila u pravu. Izbjegavajte konverzacije s onima koji neprekidno ogovaraju, pa čak i po cijenu da izgubite par prijatelja.
3. Izbjegavajte mjesta gdje se ogovara
Tako zvana mjesta za osvježenje, to su mjesta na kojima se najčešće razmjenjuju uredski tračevi. Kafeterije na univerzitetima, snek-barovi i slična zloglasna mjesta, na kojima se šire glasine. Internet je jedan od načina na kojima možemo biti nesvjesno uvučeni u ogovaranje, preko raznih blogova i čat-soba, sve je to prilika za ogovaranje. Ako tračanje preovladava u određenim mjestima, mi jednostavno moramo naći nova mjesta, na kojima nema tračanja-ogovaranja. Poenta jeste da ne smijemo dopustiti jedan oblik ponašanja, jer taj oblik postaje norma/standard. Samim prisustvom u takvom okruženju podržavaš taj oblik tračanja odnosno ogovaranja. Nađite sebi mirno mjesto za ručak i iskoristitie svoju pauzu na halal način.
4. Ne postavljaj ispitivačka pitanja
Naizgled bezazlena pitanja mogu da budu uvod ka ogovaranju: “Nisam dugo vidjela tu i tu. Kako je ona?“. Umjesto običnog odgovora, odgovor možda bude: “Da li si čula da je ona,.... “ Neki učenjaci savjetuju da se uopšte ne raspitujemo o odsutnima upravo iz straha od ogovaranja."
5. Zaustavi ogovaranje čim krene da se dešava
Ako si u novoj situaciji i ljudi oko tebe počinju da ogovaraju, odmah im daj do znanja da ti ne želiš biti umještana u takve razgovore. Jasno se deklariši na početku koji je tvoj stav. Ako si u grupi nemuslimana koji ne shvataju ozbiljnost ogovaranja, to predstavlja dobru priliku za razgovor o islamu. Osoba ne smije biti neprijateljski nastrojena ili nastojati sijati pravdu.
Poslanik alejhi selam je rekao: “Držite se blagosti i nemojte biti grubi i osori."
6. Dajte ljudima do znanja da se trudite da ne ogovarate
6. Dajte ljudima do znanja da se trudite da ne ogovarate
Najteži korak da se prestane s ogovaranjem je s ljudima s kojima ste prethodno ogovarali. Dobar način izmjene dinamike je taj da im kažete sljedeći put kada budete razgovarali s njima, da se vi trudite da ne ogovarate i da od njih očekujete pomoć. Ako se ogovaranje uvuče u razgovor, blago ih podsjetite o onome što pokušavate da uradite. Možda će ih vaš trud inspirisati da i oni urade isto, ako to ne upali, pokušajte savjet broj 2.
7. Uvedite pravilo s prijateljicama da podsjećate jedna drugu na to da ne ogovarate
Potrudite se da sa svojim prijateljima sklopite dogovor da pomognete jedna drugoj da se okanite ogovaranja. Ako se to dogovorite prethodno, onda se niko ne bi trebao osjećati neprijatno da podsjeti drugoga ako popustite i vi bi ste trebali da se osjećate komforno da im kažete isto ako one popuste. Jednostavna rečenica poput:“O ne, mislim da se približavamo ogovaranju!“, može da bude sasvim dovoljno da se razgovor preusmjeri u drugom pravcu.
8. Idite na sigurno
“Onaj koji šuti je siguran.” (Ahmed, Tirmizi) Najsigurniji način kako da izbjegnete ogovaranje je da ne govorite ništa o ljudima koji nisu prisutni. Ako počnete s ovim pravilom, i dopustite nekoliko izuzetaka, vi će te drastično ograničiti šanse da ogovarate.
9. Oprosti onima koje te ogovaraju
Mi svi griješimo, i Allah zna da smo griješnici. Učimo se kako da se pokajemo i kako da tražimo od Allaha, Svemilosnog, Samilosnog da nam podari Svoj oporost. Ohrabrujemo i druge da opraštaju ostalima kao što nas uči i Kur'an: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.“ (24:22)
Hasan el Basri je objasnio kako se zlo otklanja dobrim, “Kada su u nedaći, oni daju, a kada im je nanšena nepravda, oni praštaju.“
Ukratko, ako vas neko ogovara, oprostite im, možda će i vama biti oprošteno ako se nađete u sličnoj situaciji, a to bi i voljeli, zar ne?
10. Često se prisjećajte smrti
Od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muslimani su podsjećani na prolaznost ovoga života ali i posljedica na onom svijetu. Neki učenjaci su kopali kaburove u svojim kućama i ležali u njima kako bi se prisjećali da će i oni jednoga dana leći u kabur i neće biti u mogućnosti da se pokaju za svoje grijehe. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme se utjecao Allahu od kazne kaburskog azaba, što bi i mi trebali činiti. Kada shvatimo da smrt može da se desi bilo kada i da nam čak niti sljedeći momenat nije zagarantovan, hitnost situacije da se zaustavimo od ogovaranje postaje veoma stvarna!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)