Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.
Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora
Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na
staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip
demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u
donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid
demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se
promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali
bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva
država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i
to od 1265. godine.
Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja
vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama
svijeta.
Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog
svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima.
Prvo učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u
jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou
svih američkih pokrajina.
U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944.
godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim
nivoima vlasti.
Bitne napomene o izborima i glasanju:
Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je
pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno
razumijevanje ovog pitanja:
Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja
predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu
govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti
rašireno sve do 20. stoljeća.
Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno
sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije
prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim
osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.
Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se
u pitanja šerijatske politike (sijase šer'ijje) i fikhskih propisa
vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i
šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana
(el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da
pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes'ela, kako to tumače
oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo
fikhsko pitanje vezano za akidu.
Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao
vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom
načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti
Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno
u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj.
Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog
napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid
izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i
drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.
Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje
Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao
načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između
organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja
muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u
kjafirskim zemljama.
Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli
vel-'akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da
između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga
nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.
Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika
vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod
šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.
A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske
zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i
žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od
strane Ehlul-halli vel-'akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a
moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji
pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:
Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani
primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika
vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u
šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad
ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih
učenjaka.
Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi
izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim
da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od
kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i
mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili
ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih
učenjaka.
Napomena: i jedna i
druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom
pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici
vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.
Treće mišljenje - zabrana glasanja radi izabiranja
predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo
koje vodi u kufr i širk i pomaže ga) jer se time njima daje glas da ne
sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u
muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati
ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u
njemu.
Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi
stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi
izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv.
demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru
svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi
učenjaka i argumenti to može naći na stranici www.ehlus-sunne.ba i stranici www.zijad-ljakić.com pod naslovom "Izbori i glasanje").
Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama
A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim
zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi
izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama
imaju takođe tri stava:
Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi
izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za
kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku)
ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i
zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga
stranka.
Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova
Bin Baza, Albanija, Ibn 'Usejmina, Abdurrrahman es-Sa'di, Abdullah
Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin
ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-'Umer i mnogi drugi.
Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:
Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod
muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju
na izborima i glasanju, onda se ova mes'ela vraća na ono što je poznato
u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA.
Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana
pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da
će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i
muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi
kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko
procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane
nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i
zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.
Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:
Prvo - fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO.
Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je
u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako
je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-'Izz ibn 'Abdusselam (Kava'idul-ahkam, (1/86).
Drugo - riječi Uzvišenog, kada kaže Šu'ajb, alejhiselam: "Jedino želim da popravljam koliko mogu" (Hud 88).
Kaže savremeni mufessir 'Abdurrahman Es-S'adi u svom
tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: "Na osnovu
toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se
promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i
narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga
da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava,
nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno,
ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade
na tome.
Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje".
Drugi stav - zabrana glasanja muslimanima radi
izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za
kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku),
a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko
ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim.
Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa
kufra na onog ko učestvuje u glasanju.
Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i
pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo
pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se
njime ozbiljnije bavimo.
Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi
izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za
kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku),
s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.
Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.
Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:
Prvo - učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske
vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to
predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa
njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni
Allah to zabranjuje: "I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži" (Hud, 113),
a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po
principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.
Drugo - Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da
budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj
idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose
Kadi El-'Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.
Kaže Uzvišeni: "A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima" (En-Nisa' 141), kaže Kadi El-'Ijad: "Zaista
Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika
kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je
suprotno Šerijatu" ("Ahlamul-Kur'an, Ibnul Arebi, 1/641).
Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: "Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom" (La vilajete likafirin ala muslim).
Kaže Ibnul Munzir: "Idžamu od svih učenjaka od kojih
je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad
muslimanom niukom slučaju" ("Ahkamu Ehlizzimme", Ibnul Kajjim, 2/787).
Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad
muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u
izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to
nisu prinuđeni?
Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.
A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja
radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje
učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom
slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.
Treće - sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:
- što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;
- u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog
kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje
nije izabrao narod,
- izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,
- što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima
i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih
masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i
iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,
- izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od
različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i
glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i
društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,
- prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i
obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,
- nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju
u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila
prije glasanja.
Sve ovo spomenuto se dešava u "naprednim visoko-demokratskim" zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.
Četvrto - kandidovanje muslimana (ili muslimanske
stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge
šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:
- onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za
interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često
zaodjeveno u "ruho Islama", dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je
bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),
- zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,
- prešućivanje raširenih novotarija,
- ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,
- činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,
- izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,
- davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,
- odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja
što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno
mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.
Komentar: sva
spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski
prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg
mišljenja.
Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika
većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka - dozvola
učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti
ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a
Allah zna najbolje.
Nema komentara:
Objavi komentar