Onaj ko posmatra stanje muslimana u islamskom svijetu vidjeće ogromno čudo od udaljenosti muslimana od Allahovog Šerijata.
U poimanju umjetnosti, njenom razumijevanju i praktičnom upražnjavanju potpuno slijede zapadne teorije i pravce zasnovane na činjenju umjetnosti nečim svetim i na potpunoj umjetničkoj slobodi, pa su na tim osnovama izgradili svoj praktični umjetnički život tako da je umjetnost dospjela do vrhunca izopačenosti oličene u nemoralu i pornografiji što se potpuno kosi sa
Šerijatom, zdravom pameti i ljudskom prirodom.
Ovakvi, pošto se smatraju muslimanima i prezentuju svoju umjetnost
muslimanima, imali su potrebe da pronađu nekog ko će im dozvoliti
upražnjavanje zabranjenih umjetnosti kako bi obmanuli mase muslimana
čiji život je vezan za islamske propise. Pa se i pojavila skupina
takvih obučenih u odjeću učenjaka koji su im ohalalili ono što rade a
što ne bi prihvatila ni vjera ni profinjen ukus a da ne govorimo
najbolja vjera Islam. Prirodno tome, ustala je druga skupina koja
zabranjuje umjetnosti uopćeno i pojedinačno zbog onog što vidi od ružne
i iskvarene stvarnosti te pojave.
S toga je vadžib da se prouče osnove i praksa umjetnosti i izvagaju
vagom Šerijata, pa ono što mu je oprečno da se pojasni u visini te
oprečnosti a ono što je dozvoljeno uz ispunjenje određenih šartova da
se, takođe pojasni, a sve to kako se ne bi išlo ni u jednu krajnost,
totalnog ohalaljivanja svega što postoji od umjetnosti ili potpunog
zabranjivanja istog[1].
Glumačka umjetnost
Tema ove studije je vezana za umjetnost glume, svejedno bilo to ono
što vidimo na pozorišnim binama, bioskopima ili u savremenim medijima
od radija, televizije, interneta i slično.
Važnost govora o ovoj temi se ogleda u nekoliko tačaka[2]:
- Opće iskušenje ovom pojavom, naročito sa napretkom tehnike, što je
odvelo velike mase ljudi da provode veliki dio vremena u igri, zabavi i
razonodi.
- Mnoštvo pozivača u raskalašenost, nemoral i svakojake vrste bestidnosti putem knjiga, časopisa, romana i slično.
- Jako razilaženje među učenjacima oko šerijatskog statusa glume u osnovi i to ako se pretpostavi da je čista od svih harama.
- Potpadanje pod uticaj zapadnih ideja o umjetnosti čak od strane
nekih kojima se pripisuje šerijatsko znanje koji ubrajaju u uzvišeni
vid glume pozorišne predstaveŠekspira kod Engleza i Voltera kod
Francuza.
- Glumačka umjetnost ima ogromnu i opasnu ulogu u promjeni i
oblikovanju ubjeđenja i uvjerenja gledalaca, zbog toga je gluma na
optuženičkoj klupi zbog mnogih pitanja: ona je optužena da nije učinila
ono što je obavezna spram Ummeta, vjere i islamske misli, sa druge
strane gluma je optužena za otvaranje vrata i davanje svih mogućnosti
za promovisanje zapadnih ideja, takođe je optužena za odvraćanje i
skretanje ambicija omladine ovog Ummeta sa akide i rada za ovu vjeru na
zadovoljavanje dunjalučkih i tjelesnih poriva i strasti i bavljenje
površnim i nebitnim stvarima posmatrajući svoj život kroz živote
nestvarnih, avanturističkih i izmišljenih filmskih likova.
- Takođe, važnost glumačke umjetnosti se ogleda kroz njenu
svakodnevnu prisutnost u kućama ljudi, pa tako na samom početku dana
oni nude svoju robu kroz najavu filmova, serija i pozorišnih komada
koji nas očekuju taj dan tako da opsjednu misli i srca djece i odraslih
u iščekivanju emisija i programa koje vole.
O temi šerijatskog statusa glume je napisano mnogo knjiga a u narednom tekstu biće izložen rezime onog što je napisano o tome.
Ciljevi umjetnosti kod umjetnika
Pošto su ciljevi umjetnosti usko povezani sa praktičnim ponašanjem
samih umjetnika, takođe sa druge strane da bi što bolje razumjeli
stvarnost umjetničkog svijeta, neophodno je na ovom mjestu da se u
kratkim crtama osvrnemo na ciljeve umjetnosti kod samih umjetnika.
Često se govori o ciljevima umjetnosti u knjigama umjetnika tako što
navode mnogobrojna mišljenja filozofa i onih koje nazivaju
estetičarima. Oni raspravljaju o glavnoj ulozi umjetnosti i određuju
njene ciljeve, međutim, dva se mišljenja koja se posebno ističu kada
govorimo o ciljevima umjetnosti kod umjetnika:
Prvo mišljenje[3]: da je umjetnost uzvišenija od
toga da ima neki određeni cilj, nego je ona cilj sama po sebi, a to je
ono što ona daje od užitka, slasti i zadovoljstva, a umjetnici opisuju
tu slast i to zadovoljstvo sa imenom ljepota i nju stavljaju kao cilj
umjetnosti. Ljepota kod umjetnika je sama slast i užitak i to kod njih
nema veze sa dobrom i zlom niti sa istinom i batilom. Umjetnik se kod
zagovarača ovog mišljenja ne veže sa moralnim, vjerskim, društvenim ili
filozofskim ciljem, a to je ono što oni nazivaju slobodom umjetnika.
Ovo mišljenje zastupa mnogo filozofa od kojih su između ostalih
Aristotel, Platon i Kant. Zatim je ovaj pravac obnovljen 1850. u
Francuskoj pod parolom "Umjetnost za umjetnost"[4]. Ovaj pravac slijede
mnogi muslimani koji se pripisuju umjetnosti. Znači, rezultat ove
teorije "Umjetnost za umjetnost" je stav da umjetnik treba imati
slobodu u izražavanju svoje umjetnosti i da ne treba biti odgovoran za
posljedice svog umjetničkog djela, čime je slobodi samoj po sebi data
viša vrijednost.
Drugo mišljenje: da umjetnost ima određen cilj i
korist pored toga što je on vid izražaja o ljepoti. Ovaj stav su
izabrali moralisti i vjernici i mnogi filozofi od prvih i potonjih a
između ostalih među njima je Sokrat[5].
Zatim su se zagovarači ovog mišljenja međusobno razišli oko tog
cilja i te koristi na nekoliko mišljenja, od kojih su sljedeća: da je
cilj umjetnosti prikazivanje stvarnosti, izražavanje nekih dubokih
značenja, eliminisanje stanja usamljenosti, pročišćavanje ahlaka,
otkrivanje istine, istraživanje prirode i opravdanja postojanja
čovjeka, i mnogi drugi.
Dok sa druge strane, neki muslimanski istraživači smatraju da je
uloga umjetnosti da je uloga umjetnosti "prenošenje i dostavljanje
najuzvišenijih i najboljih vrijednosti, ideja i osjećanja drugima na
lijep i uticajan način tako da čovjek od toga ima koristi pored toga
što utiče na njegovo ponašane"[6]. Dok drugi dodaju neke druge ciljeve
umjetnosti: odgoj mladih naraštaja, čuvanje muslimanskog društva i
liječenje njegovih problema, zasađivanje plemenitih vrijednosti i
izgradnja humanih osjećanja[7].
Definicija glume
Kaže profesor Ahmad Ez-Zejjat da je gluma "oponašanje grupe ljudi
neki stvarni ili izmišljeni događaj koji ne izlazi iz stvarnosti ili
mogućeg"[8]. Dok je Abdusselam Ali Abdulkerim definisao glumu da je ona
"imitiranje čovjeka nekog drugog stvarnog ili izmišljenog čovjeka sa
određenom namjerom"[9].
Izučavanjem ovih i drugih definicija glume može se konstatovati da se gluma zasniva na nekoliko stvari[10]:
1. Postojanje priče pa makar bila i mala ili događaja koji se može imitirati, svejedno bili stvarni ili izmišljeni.
2. Postojanje glumaca koji glume taj događaj ili priču.
3. Tehnička pravila kojih se pridržavaju glumci.
4. Namjera od glume a to je ostavljanje uticaja.
Vrste glumačkih umjetnosti
Pošto je gluma imitiranje i oponašanje onog što se dešava u životu, a
život ljudi se sastoji od ozbiljnih i smiješnih trenutaka, pa su tako i
vrste glumačkih predstava vezane za ove dvije strane života. Vrste
glumačkih predstava su sljedeće[11]:
Prva vrsta: tragedija koja obrađuje ozbiljnu stranu
života i pokreće osjećaj tuge i navodi na plakanje, i uglavnom
oslikava velika djela u životu.
Druga vrsta: komedija koja obrađuje smiješnu stranu života, opisuje život običnih ljudi sa ciljem ismijavanja ljudskih mahana.
Ovo su dvije glavne vrste glumačkih umjetnosti i iz njih proizilaze ostale vrste.
Ovo su dvije glavne vrste glumačkih umjetnosti i iz njih proizilaze ostale vrste.
Treća vrsta: drama koja predstavlja mješavinu
zbilje i smiješne strane života, uzima iz tragedije analizu prohtjeva i
osjećanja a iz komedije oslikavanje morala i običaja.
Četvrta vrsta: melodrama čije su najvažnije
karakteristike pretjerano podjarivanje nasilja, tragičnih nesreća,
smjelog smijeha uz potpomaganje plesom i muzikom.
Peta vrsta: narodne komedije koje su proizašle iz
profinjenih komedija a izvode se na prost i nizak način prelazeći
granice stida i kulture.
Šesta vrsta: opera koja se zasniva na pjevanju,
recitovanju, muzici i ritmu koja se joč naziva i muzičkim pozorištem,
takođe u ovoj vrsti glumačke umjetnosti vodi se računa o velelepnoj
vanjštini, ukrasima i kićenju.
Istorijski nastanak glumačke umjetnosti
Istorijski korijeni glume se protežu sve do vremena starih Grka gdje
su nikle prve poznate tragedije koje su izvođene u obliku glumačkih
predstava za vrijeme paganskih dionizijskih proslava.
Što znači da su počeci glume bili vezani za grčku pagansku vjeru.
Neki književni kritičari kažu da se počeci glume takođe vežu i za stara
crkvena-kršćanska učenja[12]. Dalji razvoj i kontinuitet glumačke
umjetnosti ima svoj istorijski tok od Grka preko Rimljana, te srednjeg
vijeka i period renesanse pa sve do savremenog procvata i raznovrsnosti
glumačke umjetnosti.
A što se tiče muslimana oni nisu poznavali glumu u obliku koji je
postojao kod drugih naroda i civilizacija, i to od početka dave
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do otprilike 150 godina
unazad. U vrijeme abasijske države muslimani nisu ostavili ni jednu
naučnu granu od grčkih nauka a da je nisu prenijeli, preveli i bavili
se njome osim njihove književnosti. Oni su se zadovoljili sa
književnošću koja bila kod njih, tako da njih nisu došli grčki epovi i
glumačke predstave[13].
Gluma u njenom današnjem savremenom značenja nije poznata u arapskom
jeziku, ona se pojavljuje tek sredinom prošlog stoljeća. Libanonski
kršćani su bili prvi od Arapa koji su, učeći i studirajući u stranim
školama i izučavajući zapadnu književnost, preuzeli i prenijeli
glumačke umjetnosti u muslimanske zemlje[14].
Šerijatski status glume
Prije nego što navedemo mišljenja učenjaka po ovom pitanju neophodno
je da se odredi tačka oko koje se učenjaci razilaze. Termin gluma se u
savremeno doba može upotrijebiti u dva značenja:
Prvo značenje: gluma koja je, uglavnom, danas
prisutna u stvarnosti umjetničkog svijeta, koja nije ograničena
šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u
sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste glume nema razilaženja među
islamskim učenjacima da je zabranjena, jer je oprečna šerijatskim
tekstovima Kur'ana i Sunneta i ciljevima Šerijata, i ne samo to, nego
se suprostavlja šerijatima prijašnjih poslanika, zdravoj pameti i
normalnoj ljudskoj prirodi.
Ova vrsta glume je zabranjena zbog toga što u sebi sadrži sljedeće:
- Iskrivljene ideje koje su oprečne Kitabu, Sunnetu i idžmau Ummeta.
- Prisustvo otkrivene žene i onog što proizilazi iz toga od
nemoralnih riječi i djela, a Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: "Allah
zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima
udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da
pouku primite, On vas savjetuje" (En-Nahl 90).
- Korištenje muzičkih instrumenata.
- Poučavanje lošim, niskim i nemoralnim običajima koji se
suprostavljaju vjeri, lijepom ahlaku i zdravoj prirodnosti čovjeka,
poput: sposobnost krađe, otimačine, ubistva, neposlušnosti roditeljima,
jedenju i pijenju harama, zabranjenom miješanju žena i muškaraca,
prostim i bestidnim riječima, i mnogim drugim običajima.
A Uzvišeni Allah kaže u prevodu značenja: "Jedni drugima
pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i
neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava"
(El-Maide 2), i kaže: "I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red
uspostavljen" (El-E'araf 56).
Komentar: Tvrdnja
da su islamski savremeni učenjaci složni na zabrani ove vrste glume,
koja postoji u stvarnosti i koja sadrži u sebi mnogobrojne harame, je
upitna. Jer možemo naći nemali broj učenjaka koji dozvoljavaju
bavljenje glumom sa učestvovanjem u glumačkom svijetu onakav kakav
postoji.
Drugo značenje: gluma u općem smislu, tj. gluma
sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. Ovo je ta
tačka, odnosno pitanje oko kojeg islamski učenjaci imaju podijeljeno
mišljenje i ono je cilj ove studije.
Stavovi učenjaka o propisu glume
Savremani islamski učenjaci oko šerijatskog statusa glume kao glume,
ne gledajući u harame koji često budu spojeni sa njom, imaju tri
mišljenja koja se opet na kraju svode na dva: dozvolu i zabranu.
Prvo mišljenje – Da je gluma dozvoljena pod šartom da bude čista od harama.
Na ovom stavu je većina učenjaka i daija ovog vremena, od kojih su između ostalih Muhammed Rešid Rida[15], Abdullah ibn Humejd, Ibn Usejmin[16], i mnogi drugi.
Drugo mišljenje – Opća zabrana glume. Zastupaju ga neki savremeni učenjaci od kojih su:
Bin Baz, Albani[17], Ahmed ibn Siddik El-Gafari autor knjige
"Ikametud-delili al hurmetit-temsili"[18], Abdullah ibn Muhammed Ibn
Siddik[19], Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd[20] i drugi.
Treće mišljenje – Da je gluma dozvoljena u njenom
jezičkom značenju, tj. opće imitiranje i oponašanje pod uslovom da se
ostvari sljedećih pet šartova:
1. Da bude dozvoljena shodno potrebi a ne uopćeno.
2. Da je ne prate nikakvi harami.
3. Da se ne glume ona stvorenja za koje nam je došlo u Šerijatu da ih je zabranjeno glumiti.
4. Da gluma ne sadrži u sebi poziv u neki haram.
5. Da ne vodi u haram ili mekruh.
Ovaj stav je izabrao autor magistarskog rada "Hukmu mumaresetil-fenni"[21].
Da se primijetiti da nema velike razlike između prvog i trećeg mišljenja.
Argumenti prvog mišljenja
Oni dokazuju svoj stav dokazima iz Kur'ana, Sunneta, kijasa i razuma.
Prvi dokaz: osnova je da su običaji halal i
međuljudski odnosi halal sve dok ne dođe dokaz da je nešto od njih
haram, prema tome na onome ko zabranjuje glumu je da dođe sa jasnim
dokazom da je ona haram, a sa druge strane u samoj glumi nema nekog
munkera niti šerijatski sporne stvari, a Islam nije govorio ni o
potvrdi ni o zabrani glume iako je ona postojala kod nemuslimana[22].
Komentar: postoje argumenti koji ukazuju na njenu zabranu čije će pojašnjenje doći prilikom izlaganja argumenata drugog mišljenja.
Drugi dokaz: kijas (analogija) na djela i postupke
meleka u kojima se nalazi jasna i nedvosmislena gluma i predstavljanje u
liku određenih ličnosti, a meleci su to radili po naredbi njihovog
Gospodara, a to u sebi sadrži potvrdu onog što su radili od glume[23].
Od primjera onog što su radili je sljedeće:
1 – Pojavljivanje Džibrila, alejhi selam, u liku beduina u poznatom
hadisu o Džibrilu kada je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,
o Islamu, imanu i ihsanu. I na kraju hadisa kaže Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem: "Ovo je Džibril došao je da vas poduči pitanjima vaše vjere"[24].
Hadis sadrži potpun primjer glume:
- U tekstu hadisa "Dok smo mi sjedili" je dokaz postojanja grupe ljudi koji slušaju i gledaju,
- A tekst hadisa "Došao nam je čovjek u jako bijeloj odjeći" ukazuje promjenu u izgledu, a čovjek nije bio od ljudi nego je bio melek,
- Vođenje razgovora od strane onog koji pita (Džibril, alejhi selam)
a zna odgovor kako bi to čuli oni koji slušaju a ne da se on
poduči[25].
2 – Dolazak meleka Merjemi u liku čovjeka, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca" (Merjem 17). Kako se može drugačije protumačiti to da joj se melek pokazao u liku muškarca nego da je to vid glume.
3 – Dolazak meleka u izgledu ljudi Ibrahimu, alejhi selam[26].
4 – Dolazak meleka Davudu, alejhi selam, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "A
da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama
prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. "Ne boj se" - rekli
su - "mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam
po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi. Ovaj
prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi
reče: "Daj ti nju meni" - i u prepirci me pobijedi". "Učinio ti je,
doista, krivo! - reče Davud - "time što je tražio da tvoju ovcu doda
ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino
oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo." I Davud se
uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara
svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se" (Sad 21-25). Ovo što se desilo od strane meleka prikazivanje davanja pouke Davudu, alejhis-selam, od Allaha, džele še'nuhu.
Kaže Zamahšeri u svom tefsiru: "Njihovo (meleka) traženje presude i njihov govor samo po sebi je bila gluma, jer je gluma snažnije utiče u prekoravanju"[27].
Komentar: Kijas
svijeta gajba (tj. pojava meleka) na pojavni svijet je batil, jer se
jedan sa drugim svijetom ne mogu porediti, takođe kijasiti (porediti)
prikazivanje i imitiranje koje lažno i zamišljeno koje se zove gluma sa
stvarnim i istinitim prikazivanjem meleka je neispravno, dok je sa
druge strane ovo prikazivanje meleka u liku ljudi stvarnost i istina
jer je Allah, džele še'nuhu, dao sposobnost melecima da se mogu tako
predstavljati[28].
Na ovo se može odgovoriti iz tri ugla:
1. Meleci su stvoreni u obliku u kojem ih je Allah, džele še'nuhu,
stvorio, pa kada se prikažu u ulozi ljudskih bića to se smatra glumom
ljudskih likova u njihovom prirodnom liku a ne u prirodi meleka.
2. To što meleci imaju sposobnost da se prikažu u nekom drugom liku
ne znači da je to njihovo djelo stvarnost a ne odigravanje uloge nekih
drugih stvorenja[29].
3. Za pojavu meleka u stvarnom vidljivom svijetu u liku ljudskog
bića ne može se reći da je to stvar gajba jer je gajb ono što se ne
vidi.
Treći dokaz:
kijas (analogija) na djela nekih poslanika, alejhimusselam, o čemu nas
je obavijestio plemeniti Kur'an, a u čemu je sadržan vid glume. Od tih
primjera je sljedeće:
1 – Ono što se desilo između Ibrahima, alejhisselam, i njegovog
naroda kada im je na plastičan primjer, koji je vid glume, u vidu
rasprave pojasnio da nebeska tijela poput Sunca, Mjeseca i ostalih ne
mogu biti božanstvo.
Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "I kad nastupi noć, On
ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, reče: "Ne
volim one koji zalaze!" A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: "Ovo je
Gospodar moj!" A pošto zađe, on reče: "Ako me Gospodar moj na pravi
put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali." A kad
ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: "Ovo je Gospodar moj, ovo je
najveće!" - A pošto zađe, on reče: "Narode moj, ja nemam ništa s tim
što vi Njemu druge ravnim smatrate!" (El-En'am 76-79).
2 – Ono što se desilo između Jusufa, alejhisselam, i njegove braće.
Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "I pošto ih namiri
potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan
glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!" Oni im
pristupiše i upitaše: "Šta tražite?" "Tražimo vladarevu čašu" -
odgovoriše. - "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to
jamčim!" …" (Jusuf 70-72). Očit primjer glumačke
predstave u ovoj priči je to što je Jusuf, alejhisselam, stavio čašu u
tovar njegovog brata, jer uistinu njegova braća nisu bili kradljivci pa
čak i onaj kod koga je nađena čaša[30].
Četvrti dokaz: kijas (analogija) na djela nekih ashaba u kojima su koristili glumu. A neki od tih primjera su sljedeći:
1. Priča koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o nekom
izgladnjelom čovjeku za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
pitao ko će da ga ugosti tu noć, pa se javio jedan od Ensarija. Pa je
sa njim otišao svojoj kući i pitao ženu imaju li šta za jelo, a ona mu
je odgovorila da ima samo ono što je pripremila za djecu.Pa joj je on
rekao da uspava djecu bez hrane, pogasi svjetiljke, pripremi sofru i da
da to hrane što imaju gostu a njih dvoje da se samo prave da jedu.Kad
je osvanulo rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Zaista je Allah zadivljen onime što ste uradili sa svojim gostom"[31].
Njihovo pretvaranje pred gostom da i ono jedu hranu, što nije bilo
istina, ubraja se u glumu, a Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem, su potvrdili njihov postupak.
2. Primjer uzimanja abdesta Osmana, radijallahu anhu, s ciljem poučavanja ljudi. Došlo je u hadisu "da
je Osman uzeo abdest na mjestu Mekaid i rekao: 'Hoćete li da vam
pokažem abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?' Zatim
je abdestio perući dijelove tijela tri puta"[32].
Peti dokaz: Gluma je poput navođenja primjera, a ono je dozvoljeno i plemeniti Kur'an je ispunjen navođenjem primjera.
Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili" (El-Hašr 21).
Komentar: Navođenje
primjera se radi riječima a gluma se izvodi i riječima i djelom pa
tako nije ispravno kijasiti (porediti) jedno s drugim[33].
Šesti dokaz: Gluma je poput poređenja a poređenje je dozvoljeno te je i gluma dozvoljena.
Komentar: Poređenje biva samo riječima dok gluma biva i riječima i djelom[34].
Sedmi dokaz: Od glume ima koristi jer se ona uzdiže
na stepen naučnog i kulturnog usmjeravanja, njome se odgajaju duše i
uljepšava ahlak[35].
Komentar: Prvo -
ovo je tvrdnja kafira a muslimani ih samo u tome slijede, drugo -
složni su muslimani koji slijede uputu da se neće popraviti stanje
zadnjih u ovom Ummetu osim sa onim sa čime se popravilo stanje prvih od
ovog Ummeta, pa kao što njihovo popravljanje stanja nije bilo sa glumom
pa to neće biti ni kod zadnjih od ovog Ummeta[36].
Osmi dokaz: Gluma je od pitanja za koja u Šerijatu
nije došla ni potvrda ni negiranje poput zatvora, policije, čuvara i
njima sličnih dunjalučkih koristi[37].
Komentar: Nije tačno
da Šerijat nije došao sa nečim što negira glumu, došli su šerijatski
tekstovi koji zabranjuju laganje i oponašanje kjafira. Sa druge strane,
nije ispravno porediti glumu sa gore spomenutim stvarima jer nisu iste
vrste.
Argumenti drugog mišljenja
Oni koji smatraju da je gluma zabranjena kažu da je ona haram sama
po sebi s jedne strane, a sa druge da je haram zbog tematike koju
obrađuje i zabranjenih stvari koje sadrži u sebi.
Prvo – argumenti zabrane glume same po sebi:
Prvi dokaz: Gluma je zasnovana na laganju i to u
svemu što se radi od glume, a sve vrste laganja su zabranjene izuzev
onih koje je Šerijat dozvolio, a gluma nije od njih.
Komentar iz dva ugla:
1 – Laganje je obavještavanje o nečemu različito onome kako je u
stvarnosti, a gluma je priča a ne obavještavanje, a priča je
dozvoljena[38].
Odgovor: Za ono što radi glumac sasvim je ispravno reći da je to obavještavanje mimo onog kako je u stvarnosti.
2 – Gluma izlazi iz svojstva laganja time što gledaoci znaju da on glumi.
Odgovor: Znanje gledaoca je stvar koja je izvan samog djela glumca te ne mijenja njegovu suštinu i njegov propis.
Drugi dokaz: Gluma je oponašanje kjafira, jer gluma
nije bila poznata kod muslimana nego je došla od njih, a vjera je
izgrađena na oprečnosti kjafirima i neoponašanju istih[39].
Komentar: Sve što je
od kjafira i što je počelo od njih pa ga preuzmu muslimani ne ubraja
se u oponašanje istih, jer je šart da bi se nešto smatralo zabranjenim
oponašanjem kjafira da to bude samo svojstveno njima, a gluma nije ono
što je karakteristično samo za kjafire[40].
Treći dokaz: Gluma ulazi u strašnu prijetnju za onog ko nasmijava ljude a laže koja je došla u hadisu: "Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu"[41].
Komentar: U hadisu
se pod laganjem za koje je došla ova strašna prijetnja misli na lažan
govor za koji ljudi koji slušaju misle da je istina, a u glumi gledaoci
znaju da on glumi i da to nije stvarnost pa tako se ovaj hadis ne može
odnositi na glumu[42].
Drugo – argumenti zabrane glume zbog tematike koju obrađuje
Prvi dokaz: Gluma se može podijeliti u dvije vrste
vjersku i svjetovnu. Ako je vjerska onda je to novotarija u vjeri a
nama je zabranjeno unositi novotarije u vjeru, a ako je svjetovna onda
je u njoj oponašanje onog koga nam je zabranio Allah da oponašamo.
Komentar: Gluma se
ne ubraja u ibadete pa tako ne može biti novotarija u vjeri, a sa druge
strane postoje šerijatski tekstovi koji svjedoče da je gluma u osnovi
dozvoljena. A što se tiče oponašanja kjafira u glumi o tome je već bilo
govora.
Drugi dokaz: Gluma ne izlazi iz dvoga: prvo - da se
glumi događaj koji je izmišljena legenda ili ono što se nije desilo,
drugo - da se glumi ono što se desilo u stvarnosti, a za oboje je došla
u Šerijatu zabrana. Prvo, tj. izmišljene legende ili ono što se nije
desilo, je čista laž.
A drugo, tj. glumiti istinite događaje, u sebi sadrži mnoštvo
spornih stvari poput: ogovaranja, omalovažavanja i ismijavanja sa
muslimanima, uznemiravanja muslimana i istraživanja njihovih mahana,
takođe zabranjeno imitiranje kao što je došlo u hadisu Aiše,
radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne bih volio da sam imitirao nekog insana da dobijem to i to"[43].
Kometar: Što se
tiče laganja već je bilo govora o tome. A zabranjeno imitiranje se
odnosi na ono koje u sebi sadrži omalovažavanje i podcjenjivanje. A što
se tiče drugih spornih stvari koje su spomenute one su izvan tačke oko
koje se raspravljava u ovoj mes'eli, jer je ovde riječ o propisu glume
u osnovi.
Treće – argumenti zabrane glume zbog harama koje u sebi sadrži
Ove argumente možemo rezimirati u sljedećem[44]:
- Upražnjavanje glume je vrsta laganja i poučavanje ljudi laganju i čak je i gore od toga jer je se izvodi namjerno.
- Gluma sadrži trošenje imetka u ono od čega nema koristi i gubljenje vremena u onom čemu nema kraja.
- Gluma čini gledaoce saučesnike u mnogobrojnim grijesima poput
prešućivanja laganja, ogovaranja kao i gledanje u žene i tako dalje.
- Od sastavnog dijela glume je i prisustovanje žena, te miješanje glumaca i glumica.
- Takođe od sastavnog dijela glume je mijenjanje Allahovih stvorenja
koje je zabranjeno kur'anskim ajetima, poput stavljanja perike,
skidanje obrva i slično.
Komentar: svi
navedeni primjeri su sastavni dio glume koja nije ograničena
šerijatskim ograničenjima i pravilima te prema tome ulaze u onu glumu
oko koje su složni da je zabranjena. Samim time izlazi iz pitanja oko
kojeg se učenjaci razilaze.
- Glumljenje loših uloga i činjenje munkera pri samoj glumi, od
primjera toga su: glumljenje uloge kjafira riječima i djelom,
glumljenje magarca ili psa, zaklinjanje lažnim zakletvama, glumljenje
uloge lažljivca, pijanca i slično.
- glumljenje rodbinske veze sa drugom osobom sa kojom nema nikakve
rodbinske veze, poput očinstva, takođe glumljenje bračnog odnosa sa
ženom sa kojom nije u braku.
Komentar: Glumac
kada igra neku ulogu on time ne izražava stvarno stanje svog vlastitog
života, nego imitira stanje nekog drugog i postupke i riječi druge
osobe, a ovakva vrsta dijela su povezana sa nijetom i ciljem[45].
Argumenti trećeg mišljenja
Argumenti trećeg mišljenja ne izlaze van onoga što je spomenuto pri
argumentiranju prvog i drugog mišljenja, s tim da je zagovarač ovog
mišljenja pokušao da napravi spoj između prvog i drugog mišljenja. On
dijeli glumu na tri vrste[46]:
Prva vrsta: Gluma koja nije ograničena šerijatskim
pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve
vrste harama. Oko ove vrste nema razilaženja da je zabranjena.
Druga vrsta: Gluma u općem smislu, tj. gluma sama
po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. On smatra da su
argumenti onih koji je zabranjuju jači jer je gluma, po njemu, oprečna
temeljima Šerijata, njegovim pravilima i šerijatskim tekstovima.
Treća vrsta: Gluma u njenom jezičkom značenju, tj.
opće imitiranje. On ovu vrstu glume dozvoljava ako za njom ima potrebe i
navodi šartove koje smo već spomenuli za dozvolu ove vrste glume. Ovu
vrstu glume i njenu dozvolu on argumentira dokazima koji su spomenuti
kod prvog mišljenja.
Radžih (odabrano) mišljenje
Tokom analize suštine glume i njenog izlaganja na tekstove Šerijata i
pravila vjere uz proučavanje stavova učenjaka, njihovih argumenata,
komentarisanja i odgovaranja na iste, može se konstatovati da je prvo
mišljenje učenjaka koje dozvoljava glumu pod šartom da bude čista od
harama, da je ovo mišljenje najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje.
Dokazi sa kojima je potkrijepljeno ovo mišljenje su veoma jaki a njihovo
komentarisanje od strane protivnika ne umanjuje im snagu. Naročito ono
što presuđuje po ovom pitanju su primjeri meleka, nekih poslanika i
ashaba čiji postupci se ne mogu drugačije protumačiti nego kao vid
glume.
Takođe, dozvoljeno je ženi da glumi ali među ženama za razliku od njene pojave pred muškarcima.
A što se tiče šarta da
gluma bude čista od harama, na ovom mjestu je neophodno da se ovaj šart
precizira. On znači da dozvoljena gluma treba ispuniti sljedeće
šartove:
Prvi šart: Da gluma ne sadrži u sebi haram, poput:
prisustva žene ako je gluma pred muškarcima, korištenja muzičkih
instrumenata, zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle še'nuhu, i tome
slično.
Drugi šart: Da
se ne glumi ono što nam je došlo u Šerijatu da je zabranjeno ili
glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove
stvarne vrijednosti, poput:
- glumljenje muškarca ulogu žene,
- glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje
njihove stvarne vrijednosti, poput vjerovjesnika, meleka, ashaba i
velikih učenjaka ovog Ummeta shodno razilaženja učenjaka oko ovog
zadnjeg,
- glumljenje ružnih uloga, poput glumljenja životinja: magarca, psa i majmuna, jer je došla opća zabrana oponašanja istih,
- glumljenje uloge kjafira i izgovaranja otvorenih riječi kufra,
- glumljenje u svijetu gajba, jer to vodi u laganje, praznovjerje i kvarenje akide.
Treći šart: Da gluma ne sadrži poziv u haram i da ne vodi u haram, poput:
- poziv u idejne principe i vrijednosti oprečne Šerijatu poput demokratije i sekularizma,
- poziv u novotarije raznih vrsta,
- pozivanje u grijehe, poput ubistva, zinaluka, krađe, neposlušnosti roditeljima i slično,
- da bavljenje glumom ne odvodi od vjere i obavljanja vjerskih obaveza.
Na pitanje odgovorio:
Nema komentara:
Objavi komentar