Uzvišeni Allah je stavio u dužnost post u toku ramazanskih dana, a
Poslanik, s.a.v.s., je imao običaj (sunnet) da u toku ramazanskih noći
klanja (teravih-namaz). Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao:
„Poslanik, s.a.v.s., je volio klanjati nafilu tokom ramazana, bez
naročite strogosti u njenom naređivanju“.
Teravije
To je namaz kojeg muslimani u džematu obavljaju u džamiji, nakon jacije-namaza. Poslanik, s.a.v.s., je stavio to u običaj kada je klanjao sa ashabima dvije noći, ili tri, pa je nakon toga ostavio bojeći se da im to ne postane obaveza (farz). Prema vjernicima je bio sažaljiv, pa su ashabi nakon toga klanjali pojedinačno, sve dok ih Omer, r.a., nije okupio da klanjaju za Ubejj bin Ka’bom.
Od Aiše, r.a., se prenosi da je rekla:“Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne noći izašao i klanjao u džamiji, a iza njega su klanjali neki ljudi. Kada su osvanuli to su ispričali drugima, te se okupi veći broj ljudi, i opet je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao,a oni za njim. Kada su osvanuli to su opet ispričali drugima, tako da se broj ljudi u džamiji opet mnogo povećao, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izašao i obavio namaz. Kada je bila četvrta noć, džamija nije mogla da primi sve klanjače, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao tek da obavi sabah namaz. Kada je završio sa namazom okrenuo se ljudima, donio šehadet i rekao im: “Ja dobro znam vaš položaj, ali sam se pobojao da vam taj namaz ne bude naređen, a da vi ne budete u stanju da ga obavljate” (Muttefekun alejhi, El-Lu’lu’ ve-l-merdžan, 436).
Hilafet. Omera bin el-Hattaba
Kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio na Bolji svijet stanje je i dalje bilo takvo. Dakle, klanjali su pojedinačno. Isto tako je bilo za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i s početka hilafeta Omera, r.a.
“Zaputio sam sa Omer b. el-Hattabom r.a. jedne ramazanske noći ka mesdžidu, kada zatekosmo ljude u njemu kako klanjaju u grupicama; negdje čovjek klanjaše sam, negdje za drugim klanjaše skupina ljudi. U tom Omer r.a. reče: „Mislim da bi bilo ljepše kada bih skupio svijet da namaz klanjaju za jednim imamom!“ Što reče to i uradi, te ih sakupi da klanjaju za Ubejj b. Ka’abom r.a.. Potom sam izašao sa Omerom r.a. druge noći, a narod klanjaše za jednim imamom. Omer r.a. reče: Lijepe li novotarije! Ali, namaz, kojeg inače prespavaju, je bolji od ovog kojeg trenutno sada klanjaju – ima za cilj namaz i klanjanje u zadnjoj trećini noći – a svijet tada klanjaše na početku noći” (Prenosi ga Buhari u Kitabut-teravih).
Kada Omer, r.a., kaže, „divne li novotarije“, ne misli na „vjersku novotariju“ koja znači inovaciju u vjeri koja se ne podudara sa šerijatskim principima, već želi iskazati lingvističko značenje novotarije, u smislu da je to slučaj kojeg nije bilo u njegovo doba, niti u doba Ebu Bekra, r.a., prije njega.
Ali se stoga podudaralo sa vjerovjesničkom, s.a.v.s., uputom, obzirom da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., uspostavio namaz svojih drugova za njim tri noći u mesdžidu. I da nije bilo bojazni da se ne naredi pa da oni ne budu mogli to ispoštovati, nastavio bi da klanja sa njima. A te bojazni je nestalo samim upotpunjavanjem vjere i prestankom Objave (vahja), te uspotstavom šerijata. Omer je bio odlučan u svom postupku, jer je to bio manifest jedinstva i sjedinjenja riječi, te stoga što je okupljanje oko jednog aktivnije za mnoge klanjače, a pogotovo ako pravilno i lijepo uči (kira’et).
Zato je većina islamskih učenjaka (džumhur) na stanovištu da je klanjanje teravih-namaza u džematu sunnet. Čak, Tahavi, od hanefija, zagovara da je to kolektivna dužnost (Fethu-l-Bari 5/156, izdanje Halebi).
A mišljenje neke starije uleme da je bolje da se klanja kući, to može da znači za onog ko klanja sam za sebe i mnogo odulji u namazu, pa ne nalazi sebe u zajedničkom namazu. A ako nađe takav džemat onda mu je prioritetnije da klanja zajedno sa muslimanima, kako bi uvećao njihovu zajednicu i sebe i njih sa njima osnažio.
Zato neki šafije kažu: „Onaj ko nauči Kur’an (napamet), a ne boji se lijenosti i ne remeti džemat u džamiji sa svojim usporavanjem, njegov namaz u džematu je istovjetan sa namazom u kući. A onom kome nešto od ovoga izostane, onda mu je namaz u džematu vrijedniji“ (ibid.).
Slično ovome, kažu za teravih-namaz za žene, te da je njihov namaz bolji u kući, a to će biti ako su naučile Kur’an (napamet) i ako im namaz nije mučno obavljati kada su kod kuće.
A bolje je da ide u džamiju i da se susreće sa svojim sestrama u vjeri, da sluša dersove i da se sa njima potpomaže u dobru. To je mnogo korisno.
Broj rekata
Prenosilac u Buhariji nije spomenuo broj rekata koje je klanjao Ubejj ibn Ka’b. Razilšli su se po tom pitanju da je klanjao jedanaest, trinaest, dvadeset i jedan rekat. Dakle, sa vitr-namazom. Kaže Hafiz: „Moguće je da ovo razilaženje bude prema dužini učenja u toku namaza i njegovoj kratkoći. Jer kada se učenje oduži, rekati se krate. I obratno“.
Navodi se da su klanjali sa dugim surama, te da su se tokom namaza oslanjali na štapove.
U Omer bin Abdulazizovom emiratu u Medini klanjalo su trideset i šest rekata, plus tri rekata vitr-namaza. Malik kaže: „To je stari običaj kod nas“. Šafjia kaže: „Vidio sam kako ljudi u Medini klanjaju trideset i devet rekata, a u Mekki dvadeset i tri. A ništa od toga nije pretrpano“.
Od njega se prenosi da je rekao: „Ako oduže stajanje (na namazu) a smanje sedždu (broj rekata), onda je dobro. A ako oduže sedždu, a smanje kira’et isto je dobro. Mada je ovo prvo meni prioritetnije“.
Neki vrli prethodnici su klanjali četrdeset rekata bez vitra (o svemu ovom vidi: Fethu-l-Bari 5/157, izdanje Halebi). I nema pretrpanosti u tome kako kaže imam Šafija, niti treba da ljudi jedni druge osporavaju u tome, sve dok se namaz obavlja skrušeno i spokojno.
Tako onaj ko klanja jedanaest rekata, on se povodi za uputom Poslanika, s.a.v.s., jer Aiša, r.a., je kazala: „Poslanik, s.a.v.s., nije dodavao u ramazanu, niti u drugim mjesecima, više od jedanaest rekata“ (prenosi ga Buhari i drugi).
Od Džabira se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao sa njima osam rekata, a potom je klanjao vitar, dakle, tri rekata.
Onaj ko klanja dvadeset i tri, on se povodi za onim što je bilo aktuelno u vrijeme Omera, r.a., kako to prenosi više ljudi, a naređeno nam je, također, da se povodimo za običajem hulefaur-rašidina.
A onaj ko klanja trideset i devet ili četrdeset i jedan, on ima uporište u onom što je bila praksa u Medini, u najboljem stoljeću ummeta. A tome je bio svjedok imam Kuće hidžreta, rekavši: „Ovako postupamo preko stotinu godina“.
Namaz je najbolji učinak. Broj rekata tokom ramazana nije određen, kao ni u toku drugih mjesec. Tako da osporavanje nekih savremenih učenjaka onima koji klanjaju dvadeset rekata nema nikakvog značaja kada kažu da oponiraju sunnetu i vjerovjesničkoj uputi, kao ni onima koji klanjaju osam, da se suprotstavljaju nasljeđu od prethodnika i savremenika ovog ummeta.
Iako je meni najdraže ono na čemu je bio Vjerovjesnik, s.a.v.s., jer Allah njemu samo najbolje želi, a to je (jedanaest rekata) sa vitrom uz dugo učenje Kur’ana (kira’et) i donosenje salavata.
Ono što treba da se osudi od svih nas jeste namaz koji se obavlja u pojedinim džamijama kao da ih neko tjera bičevima da što prije završe sa namazom (20 rekata), pa to ne traje duže od dvadeset minuta! Uzvišeni Allah kaže: „Ono što žele vjernici će postići. Oni koji molitvu svoju skrušeno obavljaju“ (El-Mu’minun: 1-2).
Šejhu-l-islam, Ibn Tejmijje je rekao lijepe i korisne stvari kada je pojašnjavao legitimitet (mešru’ijjetu) teravih-namaza s bilo kojim brojem rekata da se klanja. On, Allah bio njime zadovoljan, kaže: „Ustanovljeno je da je Ubejj bin Ka’b klanjao ljudima dvadeset rekata u ramazanu. Nakon toga bi klanjao tri rekata vitr-namaza. Veliki broj učenjaka smatra da je to sunnet, jer je klanjao muhadžirima i ensarijama, a niko mu to nije osporio“.
Drugi smatraju ljepšim klanjanje trideset i devet rekata, na osnovu postupka starih Medinelija.
Jedna grupa kaže: „Ustvrđeno je u Sahihu od Aiše, r.a., da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije dodavao više od trinaest rekata u i van ramazana“. Pomutili su se potom u osnovi, jer su smatrali da postoji kontradiktornost sa tačno pouzdanim (sahih) hadisom u kojem je ustvrđen sunnet hulefaur-rašidina i postupak muslimana.
Ispravan broj rekata
Ispravno je da je sve to dobro, kao što je naveo imam Ahmed, te da se ne precizira broj rekata nafile u toku ramazana, jer ga Poslanik, s.a.v.s., nije precizirao. Tako da uvećavanje rekata i njihovo smanjivanje biva sukladno dužini i kratkoći klanjanja (kijama), jer je Poslanik, s.a.v.s., običavao da oduži namaz noću. Čak se u Sahihu navodi hadis kojeg prenosi Huzejfe da je Poslanik, s.a.v.s., učio na rekatima suru el-Bekare, en-Nisa’ i Ali Imran, tako da je dužina klanjanja uzrokovala uvećavanje rekata.
Kada je Ubejj ibn Ka’b klanjao ashabima, koji su bili u jednom džematu, nije mogao da oduži učenje u namazu, pa je uvećao broj rekata da bi kraće učenje nadomjestio stajanjem u namazu. Jer je on noćni namaz klanjao jedanaest rekata ili trinaest rekata, ali su ljudi u Medini uslijed dugog stajanja u namazu to teško podnosili, pa su uvećali rekate, tako da je taj broj dostigao trideset i devet.
A što se tiče toga koji broj rekata je najprimjereniji, šejhu-l-islam kaže:
„Zatim je grupa vrlih prijethodnika (selef) klanjala četrdeset rekata i dodavala tri rekata vitr-namaza, a drugi su klanjali trideset i šest i dodavali tri rekata vitra. Sve ovo ima smisla, jer na koji god način klanjali u ramazanu, dobro će učiniti. Najbolje je da se to razlikuje shodno sposobnosti džematlija. Ako ima mogućnosti da se kod njih oduži klanjanje na deset rekata plus tri nakon toga, kao što je bio običaj Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada je klanjao sam u toku i van ramazana, to bi bilo najbolje. A ako to nije izvjesno, onda klanjanje dvadeset rekata je bolje jer je to postupak većine muslimana, i to je sredina između dvadeset i četrdeset. A ako se klanja četrdeset ili neki drugi broj rekata, i to je dozvoljeno. Ništa u tome nema neprijatnog, jer to je legalizovalo više imama, poput Ahmeda i dr. Dočim, onaj ko smatra da je broj rekata (teravih) namaza fiksiran od strane Vjerovjesnika, s.a.v.s., tj., da mu nema uvećanja niti smanjenja onda on sigurno griješi (…).“
To je namaz kojeg muslimani u džematu obavljaju u džamiji, nakon jacije-namaza. Poslanik, s.a.v.s., je stavio to u običaj kada je klanjao sa ashabima dvije noći, ili tri, pa je nakon toga ostavio bojeći se da im to ne postane obaveza (farz). Prema vjernicima je bio sažaljiv, pa su ashabi nakon toga klanjali pojedinačno, sve dok ih Omer, r.a., nije okupio da klanjaju za Ubejj bin Ka’bom.
Od Aiše, r.a., se prenosi da je rekla:“Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne noći izašao i klanjao u džamiji, a iza njega su klanjali neki ljudi. Kada su osvanuli to su ispričali drugima, te se okupi veći broj ljudi, i opet je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao,a oni za njim. Kada su osvanuli to su opet ispričali drugima, tako da se broj ljudi u džamiji opet mnogo povećao, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izašao i obavio namaz. Kada je bila četvrta noć, džamija nije mogla da primi sve klanjače, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao tek da obavi sabah namaz. Kada je završio sa namazom okrenuo se ljudima, donio šehadet i rekao im: “Ja dobro znam vaš položaj, ali sam se pobojao da vam taj namaz ne bude naređen, a da vi ne budete u stanju da ga obavljate” (Muttefekun alejhi, El-Lu’lu’ ve-l-merdžan, 436).
Hilafet. Omera bin el-Hattaba
Kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio na Bolji svijet stanje je i dalje bilo takvo. Dakle, klanjali su pojedinačno. Isto tako je bilo za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i s početka hilafeta Omera, r.a.
“Zaputio sam sa Omer b. el-Hattabom r.a. jedne ramazanske noći ka mesdžidu, kada zatekosmo ljude u njemu kako klanjaju u grupicama; negdje čovjek klanjaše sam, negdje za drugim klanjaše skupina ljudi. U tom Omer r.a. reče: „Mislim da bi bilo ljepše kada bih skupio svijet da namaz klanjaju za jednim imamom!“ Što reče to i uradi, te ih sakupi da klanjaju za Ubejj b. Ka’abom r.a.. Potom sam izašao sa Omerom r.a. druge noći, a narod klanjaše za jednim imamom. Omer r.a. reče: Lijepe li novotarije! Ali, namaz, kojeg inače prespavaju, je bolji od ovog kojeg trenutno sada klanjaju – ima za cilj namaz i klanjanje u zadnjoj trećini noći – a svijet tada klanjaše na početku noći” (Prenosi ga Buhari u Kitabut-teravih).
Kada Omer, r.a., kaže, „divne li novotarije“, ne misli na „vjersku novotariju“ koja znači inovaciju u vjeri koja se ne podudara sa šerijatskim principima, već želi iskazati lingvističko značenje novotarije, u smislu da je to slučaj kojeg nije bilo u njegovo doba, niti u doba Ebu Bekra, r.a., prije njega.
Ali se stoga podudaralo sa vjerovjesničkom, s.a.v.s., uputom, obzirom da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., uspostavio namaz svojih drugova za njim tri noći u mesdžidu. I da nije bilo bojazni da se ne naredi pa da oni ne budu mogli to ispoštovati, nastavio bi da klanja sa njima. A te bojazni je nestalo samim upotpunjavanjem vjere i prestankom Objave (vahja), te uspotstavom šerijata. Omer je bio odlučan u svom postupku, jer je to bio manifest jedinstva i sjedinjenja riječi, te stoga što je okupljanje oko jednog aktivnije za mnoge klanjače, a pogotovo ako pravilno i lijepo uči (kira’et).
Zato je većina islamskih učenjaka (džumhur) na stanovištu da je klanjanje teravih-namaza u džematu sunnet. Čak, Tahavi, od hanefija, zagovara da je to kolektivna dužnost (Fethu-l-Bari 5/156, izdanje Halebi).
A mišljenje neke starije uleme da je bolje da se klanja kući, to može da znači za onog ko klanja sam za sebe i mnogo odulji u namazu, pa ne nalazi sebe u zajedničkom namazu. A ako nađe takav džemat onda mu je prioritetnije da klanja zajedno sa muslimanima, kako bi uvećao njihovu zajednicu i sebe i njih sa njima osnažio.
Zato neki šafije kažu: „Onaj ko nauči Kur’an (napamet), a ne boji se lijenosti i ne remeti džemat u džamiji sa svojim usporavanjem, njegov namaz u džematu je istovjetan sa namazom u kući. A onom kome nešto od ovoga izostane, onda mu je namaz u džematu vrijedniji“ (ibid.).
Slično ovome, kažu za teravih-namaz za žene, te da je njihov namaz bolji u kući, a to će biti ako su naučile Kur’an (napamet) i ako im namaz nije mučno obavljati kada su kod kuće.
A bolje je da ide u džamiju i da se susreće sa svojim sestrama u vjeri, da sluša dersove i da se sa njima potpomaže u dobru. To je mnogo korisno.
Broj rekata
Prenosilac u Buhariji nije spomenuo broj rekata koje je klanjao Ubejj ibn Ka’b. Razilšli su se po tom pitanju da je klanjao jedanaest, trinaest, dvadeset i jedan rekat. Dakle, sa vitr-namazom. Kaže Hafiz: „Moguće je da ovo razilaženje bude prema dužini učenja u toku namaza i njegovoj kratkoći. Jer kada se učenje oduži, rekati se krate. I obratno“.
Navodi se da su klanjali sa dugim surama, te da su se tokom namaza oslanjali na štapove.
U Omer bin Abdulazizovom emiratu u Medini klanjalo su trideset i šest rekata, plus tri rekata vitr-namaza. Malik kaže: „To je stari običaj kod nas“. Šafjia kaže: „Vidio sam kako ljudi u Medini klanjaju trideset i devet rekata, a u Mekki dvadeset i tri. A ništa od toga nije pretrpano“.
Od njega se prenosi da je rekao: „Ako oduže stajanje (na namazu) a smanje sedždu (broj rekata), onda je dobro. A ako oduže sedždu, a smanje kira’et isto je dobro. Mada je ovo prvo meni prioritetnije“.
Neki vrli prethodnici su klanjali četrdeset rekata bez vitra (o svemu ovom vidi: Fethu-l-Bari 5/157, izdanje Halebi). I nema pretrpanosti u tome kako kaže imam Šafija, niti treba da ljudi jedni druge osporavaju u tome, sve dok se namaz obavlja skrušeno i spokojno.
Tako onaj ko klanja jedanaest rekata, on se povodi za uputom Poslanika, s.a.v.s., jer Aiša, r.a., je kazala: „Poslanik, s.a.v.s., nije dodavao u ramazanu, niti u drugim mjesecima, više od jedanaest rekata“ (prenosi ga Buhari i drugi).
Od Džabira se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao sa njima osam rekata, a potom je klanjao vitar, dakle, tri rekata.
Onaj ko klanja dvadeset i tri, on se povodi za onim što je bilo aktuelno u vrijeme Omera, r.a., kako to prenosi više ljudi, a naređeno nam je, također, da se povodimo za običajem hulefaur-rašidina.
A onaj ko klanja trideset i devet ili četrdeset i jedan, on ima uporište u onom što je bila praksa u Medini, u najboljem stoljeću ummeta. A tome je bio svjedok imam Kuće hidžreta, rekavši: „Ovako postupamo preko stotinu godina“.
Namaz je najbolji učinak. Broj rekata tokom ramazana nije određen, kao ni u toku drugih mjesec. Tako da osporavanje nekih savremenih učenjaka onima koji klanjaju dvadeset rekata nema nikakvog značaja kada kažu da oponiraju sunnetu i vjerovjesničkoj uputi, kao ni onima koji klanjaju osam, da se suprotstavljaju nasljeđu od prethodnika i savremenika ovog ummeta.
Iako je meni najdraže ono na čemu je bio Vjerovjesnik, s.a.v.s., jer Allah njemu samo najbolje želi, a to je (jedanaest rekata) sa vitrom uz dugo učenje Kur’ana (kira’et) i donosenje salavata.
Ono što treba da se osudi od svih nas jeste namaz koji se obavlja u pojedinim džamijama kao da ih neko tjera bičevima da što prije završe sa namazom (20 rekata), pa to ne traje duže od dvadeset minuta! Uzvišeni Allah kaže: „Ono što žele vjernici će postići. Oni koji molitvu svoju skrušeno obavljaju“ (El-Mu’minun: 1-2).
Šejhu-l-islam, Ibn Tejmijje je rekao lijepe i korisne stvari kada je pojašnjavao legitimitet (mešru’ijjetu) teravih-namaza s bilo kojim brojem rekata da se klanja. On, Allah bio njime zadovoljan, kaže: „Ustanovljeno je da je Ubejj bin Ka’b klanjao ljudima dvadeset rekata u ramazanu. Nakon toga bi klanjao tri rekata vitr-namaza. Veliki broj učenjaka smatra da je to sunnet, jer je klanjao muhadžirima i ensarijama, a niko mu to nije osporio“.
Drugi smatraju ljepšim klanjanje trideset i devet rekata, na osnovu postupka starih Medinelija.
Jedna grupa kaže: „Ustvrđeno je u Sahihu od Aiše, r.a., da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije dodavao više od trinaest rekata u i van ramazana“. Pomutili su se potom u osnovi, jer su smatrali da postoji kontradiktornost sa tačno pouzdanim (sahih) hadisom u kojem je ustvrđen sunnet hulefaur-rašidina i postupak muslimana.
Ispravan broj rekata
Ispravno je da je sve to dobro, kao što je naveo imam Ahmed, te da se ne precizira broj rekata nafile u toku ramazana, jer ga Poslanik, s.a.v.s., nije precizirao. Tako da uvećavanje rekata i njihovo smanjivanje biva sukladno dužini i kratkoći klanjanja (kijama), jer je Poslanik, s.a.v.s., običavao da oduži namaz noću. Čak se u Sahihu navodi hadis kojeg prenosi Huzejfe da je Poslanik, s.a.v.s., učio na rekatima suru el-Bekare, en-Nisa’ i Ali Imran, tako da je dužina klanjanja uzrokovala uvećavanje rekata.
Kada je Ubejj ibn Ka’b klanjao ashabima, koji su bili u jednom džematu, nije mogao da oduži učenje u namazu, pa je uvećao broj rekata da bi kraće učenje nadomjestio stajanjem u namazu. Jer je on noćni namaz klanjao jedanaest rekata ili trinaest rekata, ali su ljudi u Medini uslijed dugog stajanja u namazu to teško podnosili, pa su uvećali rekate, tako da je taj broj dostigao trideset i devet.
A što se tiče toga koji broj rekata je najprimjereniji, šejhu-l-islam kaže:
„Zatim je grupa vrlih prijethodnika (selef) klanjala četrdeset rekata i dodavala tri rekata vitr-namaza, a drugi su klanjali trideset i šest i dodavali tri rekata vitra. Sve ovo ima smisla, jer na koji god način klanjali u ramazanu, dobro će učiniti. Najbolje je da se to razlikuje shodno sposobnosti džematlija. Ako ima mogućnosti da se kod njih oduži klanjanje na deset rekata plus tri nakon toga, kao što je bio običaj Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada je klanjao sam u toku i van ramazana, to bi bilo najbolje. A ako to nije izvjesno, onda klanjanje dvadeset rekata je bolje jer je to postupak većine muslimana, i to je sredina između dvadeset i četrdeset. A ako se klanja četrdeset ili neki drugi broj rekata, i to je dozvoljeno. Ništa u tome nema neprijatnog, jer to je legalizovalo više imama, poput Ahmeda i dr. Dočim, onaj ko smatra da je broj rekata (teravih) namaza fiksiran od strane Vjerovjesnika, s.a.v.s., tj., da mu nema uvećanja niti smanjenja onda on sigurno griješi (…).“
Nema komentara:
Objavi komentar