Iskusenja

                                                                              utorak.26.11.2013      

                                                                  

Morao сам  otici na hitnu jer sam imao veliku temperaturu. Pokazalo se da imam problema sa kamencom u bubregu i da imam jaku infekciju u tijelu. Ostao sam u bolnici i tu su mi poceli davati antibiotiku, ali je temperatura rasla i dalje pa je se cak popela, skoro do 41 stepen. La ilahe illallah, kaze Plemeniti Allah da on ne stavlja ljude na iskusenja koja ne mogu podnjeti, ali je meni u tim trenucima dolazila misao i zelja da... umrem. Jednostavno sam osjecao da vise ne mogu da izdrzim tu agoniju, tijelo ispod pokrivaca gori od vreline i temperature, a mozak samo sto mi ne prokljuca. Ali mi na um pade, sta ako umrem a Allah swt nije zadovoljan sa mnom i ako je srdit na mene. Pa onda ovo sto sada osjecam nije nista u sporedjenju sa vatrom u kaburu, koja ce biti postelja nevjernicima i grjesnicima. Na um mi pade i hadis u kojem Allahov Polanik saws kaze da ce najblaza kazna u dzehennemu biti ta da ce covjek biti samo svojim tabanima u vatri ali da ce mu od toga kljucati mozak. Uzviseni Allah navodi da to stanje nece biti ni stanje ni zivota ni smrti, i zaista sam ja tako osjecao prvih dana bolesti, mada se nista ovozemaljsko ne moze porediti sa stanjem na ahirtu. I onda u tom bunilu, uputim dovu Stvoritelju svjetova da me spasi i da mi olaksa jer nisam mogao vise izdrzati, i Slavljen neka je On, stanje se poce popravljati iz dana u dan. SubhanAllah, kako ove stvari i razna druga iskusenja djeluju na covjeka, jer jednostavno covjek ne moze ostati isti kao sto je bio, prije nego ga je to iskusenje pogodilo. Kolika je Allahova mudrost i milost u tome. Nadjoh ovaj tekst, sto sljedi, pa ga pozelih podjeliti s vama: Iskusenje vjerniku dode poput lijeka za odstranjivanje bolesti koje bi ga, kad bi potrajale, unistile, umanjile mu zasluge i snizile polozaj. Upravo nedace i iskusenja, iz vjernika odstranjuju te bolesti, da bi ga pripremila za odgovarajucu nagradu i odgovarajuci stepen. Dakle, postojanje iskusenja za vjernika bolje je od njihovog nepostojanja, onako kako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Tako mi Onoga u cijim rukama je moj zivot, Allah nista ne propise vjerniku a da to ne bude dobro po njega! To tako biva samo s vjernikom. Kad vjernika zadesi nesto dobro, on zahvali - i bude mu dobro, a kad ga zadesi nevolja, otrpi je - i opet mu bude dobro. Iskusenja i nevolje cine dio vjernikovog uspjeha, snage i vitalnosti. Zato su vjerovjesnici bili ljudi koji su stavljani na najveca iskusenja, a za njima su oni koji su im bili najblizi. Covjek biva kusan prema stepenu svoga vjerovanja; sto mu je vjera cvrsca iskusenja bivaju veca. Oni cija je vjera slaba imaju najmanja iskusenja. Vjernik ce na ovome svijetu biti neprestano (is)kusa(va)n sve dok ne bude optpuno ociscen od grijeha tako da kroci zemljom a na njemu nema nijedog grijeha. "Smisao kusnje" El-Dzevzijje

“Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik“.

Od Ibn Omera, radijAllahu anhuma, prenosi se da ga je Allahov Poslanik, alejhi-selam, uzeo za rame i rekao: “Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik“.
Tako je Ibn Omer, radijAllahu anhuma, govorio: “Kada omrkneš ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš ne očekuj da ćeš omrknuti. Od svog zdravlja ostavi (uštedi ) za svoju bolest, a od svog života za svoju smrt." (Buhari, 11/233)
 Ovaj hadis temelj je kratke nade u ovaj svijet. Vjernik ne treba da dunjaluk učini svojim stalnim boravištem i stanom te da mu se potpuno preda. Naprotiv, treba se ponašati kao putnik koji je uvijek spreman da u svakom trenutku nastavi svoje putovanje. O tom su saglasne preporuke svih vjerovjesnika i njihovih iskrenih sljedbenika. Uzvišeni Allah nas obavještava da je vjernik iz faraonove porodice rekao: 
“...život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.“ (Prijevod značenja,El-Mu'min, 39)
Alija ibn ebi Talib, radijAllahu anhum, je govorio: “Pobježe nam dunjaluk i okrenu leđa. Eto nam Ahireta, pravo na nas ide. I jedan i drugi imaju svoju čeljad. Budite čeljad Ahireta a ne dunjaluka. Danas je rad bez polaganja računa a sutra je polaganje računa bez rada.“
Omer ibn AbdilAziz govorio je u hutbi: “Dunjaluk vam nije vječno boravište jer je Allah odredio da jednog dana nestane a i njegovi stanovnici će ga napustiti. Koliko je onih koji su gradili pa je iza njih ostala samo pustoš!? Koliko je onih koji su bili zadovoljni njime, ali su ga napustili. Allah vam se smilovao, uljepšajte svoje putovanje kroz dunkaluk najljepšom opskrbom. I pripremite se za put, a najbolja je opskrba bogobojaznost.“
Dakle, ako vjerniku ovaj svijet nije vječno boravište niti domovina, onda mu je neophodno da bude u jednom od dva stanja: ili da bude stranac koji privremeno živi u nekoj stranoj zemlji i jedina mu je briga završiti ono radi čega je došao i nakon toga vratiti se svojoj kući, ili da bude kao putnik na proputovanju koji danonoćno putuje u potrazi za zemljom u kojoj će se konačno nastaniti.
Zbog toga je Poslanik, alejhisellam, savjetovao Ibn Omera da na dunjaluku bude u jednom od dva stanja.

Prvo je stanje da vjernik gleda na sebe kao da je stranac na ovom svijetu umišljajući sebi boravak ali u stranoj zemlji. Zato njegovo srce nije vezano za tu stranu zemlju. Naprotiv, njegovo je srce vezano za njegovu domovinu kojoj će se vratiti. On živi na dunjaluku samo da bi izvršio svoje obaveze da bi se što prije vratio u svoju domovinu (tj. budući svijet, op.SI.).
Fudajl ibn Ijad je rekao: “Vjernik je na dunjaluku uvijek tužan i zabrinut. Njegova je briga ono radi čega je došao na njega. Pa kao takav njegova je briga samo da nabavi ono što će mu koristiti u povratku do njegove domovine. Zato se on neće nadmetati sa stanovnicima te zemlje u kojoj je on stranac nepovlašćena položaja među njima, niti će ga nervirati njihova poniženja.“
Hasan je rekao: “Vjernik je poput stranca. Ne smeta mu nepovlašćen status među ljudima, niti se sa njima natječe u dunjalučkim dobrima. On ima svoj pravac, a oni imaju svoj. Allah je stvorio Adema i nastanio njega i njegovu ženu u Džennetu iz kojeg ih je kasnije spustio na Zemlju. Adem se obaveza da će se on i negovi potomci vratiti u Džennet (Allahovom milošću i dozvolom). Zato vjernik uvijek osjeća nostalgiju za svojom pravom domovinom (Ahiretom) a ljubav prema domovini je dio imana, kao što je rečeno: 'Koliko li je samo kuća na koje mladić navikne, ali njegova je čežnja uvijek za prvom kućom'."
Drugo stanje jeste takvo da se vjernik ponaša na dunjaluku kao putnik koji apsolutno ne namjerava da se negdje nastani. On putuje sve dok ne stigne do kraja puta, a to je smrt.
Ko se bude ovako ophodio na dunjaluku njegova jedina briga bit će da nabavi opskrbu za puta i neće se truditi da što više nagomila dunjalučkih dobara. Zato je Poslanik, alehi sellam, neke od ashaba savjetovao da im imetak ne bude veći od jednog tovara.
Neki od prethodnika su jedni drugima pisali: “Brate! Tebi se samo čini da ovdje živiš, a ti si putnik koji neprestano putuje. Ali i pored toga, neprestano te ubrzavaju (vode). Smrt se uputila ka tebi a dunjaluk se smotava iza tebe, a ono što ti je prošlo, vidjet ćeš na Sudnjem danu.“
Tvoj životni put jeste kao put musafira, a svakom musafiru nužna je opskrba, zato je nužno čovjeku da posnese svoju opremu a naročito ako se boji moći napadača.
Fudajl ibn Ijad upitao je nekog čovjeka: “Koliko ti je godina?“Ovaj odgovori: “Šezdeset.“ Fudajl reče: “Šezdeset godina ti se krećeš ka tvojem Gospodaru, još malo pa ćeš stići.“ On reče: “Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti“.
Fudajl ga upita: “Znaš li značenje tog ajeta? To znači da sam ja Allahov rob i Njemu se vraćam. Ko shvati da je samo Allahov rob i da će Mu se sigurno vratiti, neka zna i to da će i zaustavljen biti. Ako bude zaustavljen bit će i upitan. Ako bude upitan, ta nek se pripremi za odgovor.“ Čovjek reče: “Kako da se pripremim?“ Fudajl odgovori: “Lahko! Uljepšaj ibadetom ono što ti je od života ostalo, bit će ti oprošteno ono što ti je od njega prošlo. Ako propustiš ono što ti je od života preostalo, bit ćeš kažnjen i za ono što ti je od njega prošlo.“ O ovom značenju neki mudraci su rekli: “Čije jahalice budu dani i noći, oni će ga nositi iako ne bude išao.“
Evzai je napisao svome bratu: “Opkoljen si sa svih strana. Znaj da te vode svakog dana i noći i zato se čuvaj Allaha i stajanja pred Njim i neka ti samo On bude na pameti pri samrti.“

Oporuka Ibn Omera, radijAllahu anhuma, preuzeta je iz ovog hadisa i odnosi se na kratkoću čovjekove nade. Zato bi trebalo da čovjek kad omrkne, ne bude siguran da će dočekati jutro, a kada osvane, da nije sigurno da će dočekati večer, već treba vjerovati da ga smrt može zadesiti prije toga.Tako su mnogi učenjaci protumačili asketizam na ovome svijetu.
Mirvezi prenosi da je Ahmedu bilo rečeno: “Šta je asketizam (zuhd) na ovom svijetu?“ On odgovori: “Kratkoća nade, tj. da kada neko osvane da kaže: 'Neću dočekati večer.' To je rekao i Sufjan.
Ebu Abdillahu je rečeno: “Čime da se potpomognemo protiv kratkoće nade?“ Odgovori: “Ne znam, to je samo Allahov dar.“

Ebu Atahija veli:

„Ne znam iako imam nadu u život da kada osvanem,da li ću omrknuti.
Zar ne vidiš da ti je svakog jutra život kraći nego li jučer.“
Neko je od prethodnika rekao:
„Radujemo se svakom danu kojeg dočekamo,
a svaki nas dan sve više smrti približava.
Otkupi sebe prije smrti jer su zarada
i gubitak samo u djelu.“

Riječi Ibn Omera, radijAllahu anhu: “Od svog zdravlja uzmi za svoju bolest, a od svog života za svoju smrt“ znače: iskoristi da uradiš što više djela dok si zdrav prije nego što te bolest spriječi, a i život prije nego li te zadesi smrt.
U jednom predanju stoji: “Robe Božiji! Ti zaista ne znaš kako će te sutra zvati“, tj. ne znaš hoćeš li biti među živima ili mrtvima.
Nešto slično ovoj oporuci bilježi Buharija od ibn Abbasa, radijAllahu anhuma, tj. da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve selem, rekao: “U dvije blagodati su obmanjeni mnogi ljudi: zdravlju i slobodnom vremenu.“
Također Ibn Abbas, radijAllahu anhuma ,prenosi da je Poslanik, alejhi selam, savjetovao nekog čovjeka rekavši mu: “Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.“ (Hakim )
Time se aludira na činjenicu da sve spomenute stvari sprečavaju čovjeka od djelovanja. Neke od njih odvraćaju od djelovanja i mogu se ticati samo čovjeka kao siromaštvo, bolest, starost i smrt, a neke mogu biti općenitog karaktera kao što su nastanak Sudnjeg Dana, pojava Dedžala i nastanak užasnih smutnji, kao što je rečeno u hadisu: “Svojim djelima preteknite smutnje koje su poput noćne tmine". (Muslim)
Kada se pojave neke od spomenutih općenitih prepreka, poslije njih čovjeku neće koristiti dobra djela koja uradi, kako se to potvrđuje u ovom ajetu:
„...onoga Dana Kada neki predzanaci od Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije kao vjernik, kakvo dobro uradio...“ (Prijevod značenja, El-En'am,158)
Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, da je Poslanik, alejhi selam, rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok Sunce ne izađe sa zapada. Kada izađe, ljudi će ga vidjeti i svi će povjerovati. To će biti kada čovjeku neće koristiti vjerovanje ako prije toga nije vjerovao ili ako nije kao vjernik kakvo dobro učinio.“
Muslim bilježi predanje da je Poslanik, alejhi-selam, rekao: “Kada se pojave tri stvari, čovjeku neće koristiti vjerovanje, ako prije nije vjerovao ili ako nije kao vjernik kakvo dobro učinio: izlazak Sunca sa zapada, pojava Dedžala i izlazak životinje iz zemlje.“
Vjerovjesnik alejhi-selam, rekao je: “Ko se pokaje prije izlaska Sunca sa zapada, Allah će mu oprostiti.“ (Muslim)
Prenosi Ebu Musa, radijAllahu anhu, da je Poslanik, alejhi-selam, rekao: “Zaista, Allah drži Svoju ruku ispruženom tokom noći, primajući pokajanja onih koji su danju griješili, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su noću griješili, sve dok Sunce ne izađe sa zapada.“ (Muslim )
Dužnost je vjernika da čini dobra djela prije nego li ga nešto onemogući ili prije nego ga spriječi bolest ili smrt, ili prije nego li ga zadese neke od navedenih pojava, pa mu djelo bude odbačeno.
Kada čovjeku bude onemogućeno djelovanje, tada će ga pogoditi tuga i žalost i poželjet će da se vrati u prijašnje stanje kako bi dobra djeka činio. To mu neće biti ni od kakve pomoći.
Uzvišeni je rekao:
I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, - poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati, da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!" ili da ne bi rekao: "Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bi se Njegove kazne sačuvao" ili da ne bi rekao kad doživi patnju: "Da mi se samo vratiti – dobra djela bi činio! (Prijevod značenja, Ez-Zumer, 54-58)
Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: "Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!" – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti. (Prijevod značenja, El-Mu’minun, 99-100)

I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!"Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; (Prijevod značenja, El-Munafikun,10-11)

Dakle, ako je stvar ovakva onda vjernik mora iskoristiti ono što mu je od života preostalo. Rečeno je: ono što vjerniku preostalo od života ne može se platiti nikakvom vrijednosti.

Allah, dž.š.,se odaziva svojim robovima (dove) , Ali kome i kada ?

1. Dova vjernika upućena bratu muslimanu u njegovom odsustvu: Od Ebu Derdaa' r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nema tog muslimana koji moli Allaha za svog brata dok je on odsutan a da melek, koji je zadužen za njega, ne uči istu dovu za toga koji moli." (Bilježi Muslim)

2. Dova onoga kome je nepravda učinjena: „Kada je Allahov Poslanik, a.s., odlučio da pošalje Muaza u Jemen, savjetovao ga je riječima: „Čuvaj se dove (kletve) onoga kome je nepravda učinjena, jer zaista između njegove dove i Allaha ne postoji nikakav zastor." (Bilježi Buhari)

3. Dova putnika: Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: " Tri dove se ne odbijaju i tu nema nikakve sumnje: dova onoga kome je nepravda učinjena, dova putnika namjernika i dova roditelja koji moli za svoje dijete." (Bilježi Tirmizi)

4. Dova postača dok iščekuje iftar, dova pravednog vladara-imama: Po hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, trojici se dova ne odbija: „Postaču dok se iftari, pravednom vladaru i dova onoga kome je nepravda učinjena. Njegovu dovu Allah uzdiže iznad bijelh oblaka, otvara joj nebeska vrata i kaže: „Tako mi Moje moći, pomoći ću te, koliko je uskoro!" (Bilježi Tirmizi)

5. Dova poslušnog djeteta: Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi se predaja da je Alejhi-sselam rekao: „Kada čovjek umre prestaju mu se pisati njegova djela osim u tri slučaja: „ako iza sebe ostavi trajnu sadaku, znanje koje ljudima koristi i lijepo odgojeno dijete koje moli za svoje roditelje." (Bilježi Muslim)

6. Dova onoga koji se našao u nevolji: Shodno Kur'anskom ajetu: A koje taj Koji se nevoljniku u nevolji odaziva (En-Ne-ml, 62)

7. Ko zanoći čist (pod abdestom) spominjajući Allaha: Od Muaza ibn Džebela, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik kazao: „Nema tog vjernika koji zanoći sa abdestom spominjujući Allaha pa se probudi a potom prouči dovu tražeći od Allaha dobro i na dunjaluku i na ahiretu, a da mu ta dova ne bude uslišana." (Bilježi Ebu Davud i Ahmed)
Dova kojom je molio Junus, a.s.: „ Od Sa'd ibn Ebi Vekasa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao : „Ko prouči dovu koju je Junus a.s. u utrobi ribe učio: 'Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si Ti, zaista sam ja od onih koji su se prema sebi ogriješili', dova će mu biti uslišana." (Bilježi Tirmizi i drugi)

8. Dova onoga koji se probudi iz sna: Od Ubade ibn Samita, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao : "Ko se probudi iz sna pa prouči: "Nema drugog boga osim Allaha Jednog Jedinoga, Koji nema sudruga, samo Njemu pripada vlast i samo je On dostojan zahvale, On svime upravlja, neka je hvala Allahu, slavljen neka je Allah, Allah je Velik, nema moći niti slave osim kod Allaha" a zatim kaže Gospodaru moj oprosti mi, ili prouči dovu bit će mu uslišana. Ako potom obavi i namaz bit će mu primljen kod Allaha." (Bilježi Buhari i drugi)

9. Dova čestitog djeteta za njegove roditelje: Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. kazao:" Zaista će Allah uzdigniti položaj svoga iskrenog roba u džennetu, a on će kazati: „Gospodaru moj odakle meni ovoliko dobrih djela ? „Bit će mu odogovoreno: "Ovo je rezultat dove i moljenja za oprost tvoje djece." (Bilježi Ahmed, a Ibn Kesir ga smatra sahihom)

10. Dova hadžije i onog koji obavlja umru, kao i dova onog koji se bori na Allahovom putu: Ibn Omer, r.a., bilježi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Borac na Allahovom putu, hadžija i onaj koji umru obavi, žude-ći za svojim Gospodarom, njihove dove su uslišane a ono što zatraže bit će im dato." (Bilježi Ibn Madždže, a Albani ga smatra ha-senom)

11. Dova onoga koji mnogo spominje Allaha: Od Ebu Murejre se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: "Trojici se ne odbija dova: „Onome koji često spominje Allaha, dova onoga kome je nepravda učinjena i dova pravednog imama-vladara." (Bilježi Bejheki i Taberani, Albani ga smatra hase-nom)

12. Dova onoga koga je Allah zavolio i kome se smilovo: Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „ Zaista je Allah rekao: „Ko uznemirava Mog evliju (vjernika kojeg Ja zavolim) objavit ću mu rat. Moj rob mi se ne može ničim bolje približiti kao sa farzovima koje sam mu propisao. On mi se tako približava nafilama sve dok ga Ja ne zavolim, a kad ga zavolim postajem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim gleda, njegova ruka kojom radi i njegova noga kojom hoda. Kada Mi zatraži nešto, Ja mu dam, a ako Me zamoli za zaštitu Ja mu je pružim..." (Bilježi Buhari)

Istigfar (dova)

Naucimo tri kratke, jednostavne rijeci koje nose u sebi ogroman hajr.
Rekao je Allahov Poslanik, saws: "Ko ujutro ustane i kaze ove rijeci, ja sam mu garant, odnosno ja cu ga uzeti za ruku i uvesti u Dzennet. Ko ustane i kaze ove rijeci:....
" رَضِيتُ بِاللهِ رَبًّا وَ بِالإسْلاَمِ دِينًا وَ بِمُحَمَّدٍ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ نَبِيًّا
Reditu billahi Rabben ve bil-islami dinen vebi Muhammedin s.a.v.s. nebijjen"."
"Zadovoljan sam da mi je Allah Gospodar, Islam vjera i Muhammed, s.a.v.s., Poslanik. (Hadis biljezi Tirmizi, a hadis je sahih)
Sejjidul istigfar - Prvak istigfara
Ko kaze ovaj istigfar (dovu) ujutro cvrsto vjerujuci u njegove rijeci, te umre tog dana prije nego omrkne, on je od stanovnika Dzenneta, ako ga kaze u toku noci cvrsto ubjedjen u te rijeci i umre prije nego svane pa i on je od stanovnika Dzenneta. Te rijeci su:

عَنْ شَدَّادُ بْنُ أَوْسٍ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ عَنْ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ سَيِّدُ الِاسْتِغْفَارِ أَنْ تَقُولَ اللَّهُمَّ أَنْتَ رَبِّي لَا إِلَهَ إِلَّا أَنْتَ خَلَقْتَنِي وَأَنَا عَبْدُكَ وَأَنَا عَلَى عَهْدِكَ وَوَعْدِكَ مَا اسْتَطَعْتُ أَعُوذُ بِكَ مِنْ شَرِّ مَا صَنَعْتُ أَبُوءُ لَكَ بِنِعْمَتِكَ عَلَيَّ وَأَبُوءُ لَكَ بِذَنْبِي فَاغْفِرْ لِي فَإِنَّهُ لَا يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلَّا أَنْتَ قَالَ وَمَنْ قَالَهَا مِنْ النَّهَارِ مُوقِنًا بِهَا فَمَاتَ مِنْ يَوْمِهِ قَبْلَ أَنْ يُمْسِيَ فَهُوَ مِنْ أَهْلِ الْجَنَّةِ وَمَنْ قَالَهَا مِنْ اللَّيْلِ وَهُوَ مُوقِنٌ بِهَا فَمَاتَ قَبْلَ أَنْ يُصْبِحَ فَهُوَ مِنْ أَهْلِ الْجَنَّةِ. رواه البخاري (6306) .
'Allahumme Ente Rabbii, la ilahe illa Ente, halakteni, ve ene abduke, ve ene 'ala 'ahdike ve va'dike mesteta'tu, e'uzu bike min šerri ma sana'tu, ebu'u leke bi ni'ametike alejje, ve ebu'u leke bizenbii, fagfir li fe innehu la jagfiru-z-zunube iila Ente!'
"Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob, ispunjavam zavjet Tebi koliko mogu, Tebi se utječem od zla koje sam uradio, priznajem Tvoje blagodati prema meni, i Tebi priznajem svoj grijeh, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe!“
Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.

Vrijednost namaza u dzematu

"Kada se jedan od vas abdesti po propisu, a potem ode u djamiju samo zbog namaza, Allah dz.s. se obraduje takvom kao sto se porodica obraduje nekome svome koji je bio dugo odsutan. (Hadis biljezi Ibn Madze)

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed saws:

"Kada covjek izadje u dzamiju, da obavi namaz radi Allaha, swt, svaki put mu Allah, dz.s., pripremi mjesto u Dzennetu, ljepse od onog sto je imao prije toga. I tako svaki put kada dodje u dzamiju radi namaza." (Buharija)
"Zaista se Allah dz.s. divi namazu u dzematu" (Ahmed)
"Namaz dvojice u dzematu bolji je kod Allaha od namaza cetverice koji klanjaju ponaosob. Namaz cetvorice u dzematu bolji je kod Allaha swt od namaza osmorice, koji klanjaju ponaosob. Namaz osmorice u dzematu bolji je kod Allaha od stotinu pojedinacnih namaza." (Taberani)
"Ko se abdesti kod kuce, zatim ode u dzamiju da obavi propisani namaz, imace nagradu hadzije u ihramu." (Ebu Davud)
Abdullah ibn Amr kaze:" Klanjali smo jednog dana sa Poslanikom saws aksam namaz. Nakon namaza neki su otisli a neki su ostali u dzamiji. Nakon toga dodje allahov Poslanik saws zurno sa dubokim uzdisajima i rece: " Radujte se, vas Gospodar je otvorio jedna od nebeskih vrata, ponosi se svama pred svojim melecima i kaze: Pogledajte moje robove, obavili su jedan propisani namazi cekaju drugi." (Ahmed)
"Oni koji odlaze u dzamije po nocnoj tami, bice obasjani potpunim svjetlom na Sudnjem danu." (Tirmizi)
"Ko ode u dzamiju da obavi namaz u dzematu, kada ucini korak, brise mu se jedno lose dijelo, a kada ucini drugi korak, pise mu se dobro djelo, tako KAD ODLAZI I KADA SE VRACA." (Ibn Hibban)

"Meleki se natjecu oko zapisivanja boravka ljudi u dzamiji izmedju namaza, odlaska na namaze i upotpunjavanje abdesta u teskim okolnostima. Ko bude cinio spomenuta djela ZIVJECE U DOBRU I UMRIJECE U DOBRU." (Hakim)

Iz knjige "Odlike i propisi namaza u dzematu" - mr. Safet Kuduzovic

Metode ustrajnosti u islam

U protivnom hoćemo li ustrajnost očekivati od ljenčuga, nezainteresovanih, onih koji se prema činjenju dobrih dijela odnose inertno? One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar njihov će zbog vjere njihove na pravi put uputiti .

Uzvišeni Allah je svoju milost prema nama pokazao tako što nam je u svojoj knjizi Kur'anu i jezikom svoga Poslanika, sallAllahu 'alejhi we sellem, i u njegovom životu pojasnio mnoge metode i načine ustrajnosti i nepokolebljivosti. Poštovani čitaoče, neke od njih ti predočavamo ovdje.

1.Prihvatanje Kur’ana

Uzvišeni Allah u tekstualnoj formi govori da je cilj zbog kojeg je objavljen Ku'ran u jasno izraženoj formi upravo ustrajnost i nepokolebljivost. Odgovarajući na nevjerničeke sumnje Uzvišeni kaže u prijevodu značenja:

“Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!" A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti, a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti.”

Zbog čega je Kur’an izvor ustrajnosti?

• Zato što je Kur’an taj koji usađuje iman i čisti dušu vezujući je za Allaha

• Zato što Kur’anski ajeti na srce vjernika silaze kao spas i olakšanje ne dozvoljavajući da srce koje spomenom Allaha postaje smireno, odnesu vjetrovi fitneluka.

• Zato što Kur’an kod muslimana doprinosi povećanju ispravnih predstava i vizija pomoću kojih je u stanju da stanje oko sebe dovede ured, tako da mu nepristranost pruža priliku da sudi ostvarima, a da takav sud ne donese nikakve poremećaj i da ono što kaže ne proturiječi dogadjajim i ljudima.

• Kur’an odgovara na sumnje koje podupiru neprijatelji Islama, kjafiri i munafici, a koji su živi primjeri koje je prvo stoljeće islama preživjelo. Evo nekoliko uzoraka takve vrste.:

• Kako se govor Uzvišenog Allaha: “Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo.”(Ed-Duha, 3) dojmio na dušu Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, nakon mušričkih govorkanja: “Muhammed je ostavljen i napušten...”

• Kako su se na duše vjernika dojmile riječi Uzvišenog Allaha: ”Eto, baš u iskušenje su pali...” (Et Tewbe, 49) kada je jedan licemjer molio: “Oslobodi me i ne dovedi me u iskušenje.”?

Nije li to potvrda na potvrdu, povezivanje srca onih koji vjeruju, odgovor na sumnje i onima koji su na krivom putu naredba da se zašute? Tako mi Boga, jeste upravo tako!

Kamo sreće da oni koji tragaju za naukom u svojim nastojanjima Kur'anu i njegovom tumačenju posvete veću pažnju.

2.Obavezno postupanje po Allahovom zakonu i činjenje dobrih djela

Uzvišeni Allah je rekao: “Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti. Allah radi što hoće.“ (Prijevod značenja, Ibrahim, 27)

Katade kaže: “Što se tiče ovog svijeta Allah će ih učvrstiti dobrom i djelom dobrim, a pod pojmom na onom svijetu misli se na kabur. Tako je preneseno od više selefija. Neka je hvaljen Allah kad kaže: « A kad bi oni onako kako im se savjetuje postupli, bilo bi im bolje i bili bi čvršći u vjeri. » ( Prijevod značenja, En-Nisa, 66) tj. na putu istine.

Ovo je sasvim jasno i očito. U protivnom hoćemo li ustrajnost očekivati od ljenčuga, nezainteresovanih, onih koji se prema činjenju dobrih dijela odnose inertno? One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar njihov će zbog vjere njihove na pravi put uputiti. Zbog toga je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ustrajavao u činjenju dobrih dijela i najdraže djelo mu je bilo ono koje se neprestano prakticiralo, makar bilo i malo.

3.Razmišljnanje o pripovjestima o Božijim poslanicima i izučavane njihovog ponašanja

Dokaz za to je govor Uzvišenog: « A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato da sa njima srce tvoje učvrstimo i u njima ti je došla prava istina i pouka, i vjernicima opomena. » (Prijevod značenja, Hud, 120)

Ovi ajeti su objavljeni da bi učvrstili srce Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a sa njim i srca pravovjernih.

Kada bi, brate moj, malo razmislio o riječima Uzvišenog Allaha: “Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!“ povikaše: „O vatro“, rekosmo mi , „postani hladna i spas Ibrahimu!“ I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih mi onemogućismo.“ (Prijevod značenja, El-Enbija, 68 -70)

Ibn Abass kaže: „Posljednje riječi Ibrahim, alejhisselama, kada je bačen u vatru bile su: „ HasbijAllahu we nimel –vekil“ (dovoljan mi je Allah i divan li je on pomagač)

Zar ne osjećaš smisao, suštinu čvrstine i nepokolenljivosti pred tlačenjem i patnjom. Dok ti razmišljaš o ovoj pripovijesti ona ulazi u tvoju dušu i osvaja te.

Kada bi razmislio o govoru Uzvišenog Allaha i pripovijesti o Musau, alejhisselama :“ Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!" - reče on - "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (Prijevod značenja, Eš-Šu'ara, 61 -62)

Dok razmisljaš o ovoj pripovijesti zar ne osjećaš krajniji smisao značenja čvrstine ko susreta sa silnicima i nepokolebljivosti u teškim momentima usred vapaja očajnika?

Kada bi sebi predočio slučaj Faraonovih čarobnjaka, a to je jedan čudesan primjer propasti koji je potvrdio istinu koja se nazirala sasvim očito.

Zar ne uočavaš uzvišeno značenje i smisao ustrajnosti i nepokolebljivosti ustabiljene u duši pred izazovom silnika koji će reći: “ Vi ste mu povjerovali" - viknu faraon - "prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i ustrajniji." (Prijevod značenja, TaHa, 71)

Ustrajnost malog broja vjernika koju nikakva prijetnjane može poremetiti ogleda se u riječima njihovima: ”Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!" - odgovoriše oni -, "pa čini što hoćeš; to možeš da učiniš samo u životu na ovom svijetu!“ (Prijevod značenja, TaHa, 72)

Takav je i slučaj vjernika u suri Jasin, zatim vjernika iz Faraonove porodice, ashabul-uhduda( vlasnici rovova, događaj je spomenut u suri El-Burudž) i drugih u čijim slučajevima je nepokolebljivost bila najuzvišenija lekcija.

4. Dova

Jedno od svojstava pravovjernih Allahovih robova je da se oni Uzvišenom Allahu obraćaju dovom kako bi ih učvrstio i učinio ustrajnim:

• „Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kad si nam već na pravi put ukazao.“

• „Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše.“

• „Sva ljudska srca su kod Milostivog između dva prsta poput jednog srce kojim Allah, subhanehu we te’ala, rasolaže kako hoće.“

• Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, bi često izgovarao riječi: „ O, ti koji srca preinačuješ, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.“

5. Spominjanje Allaha (zikr)

Spominjanje Allaha je jedna od najuzvišenijih metoda koja vodi ka smjelosti i nepokolebljivosti.

Razmisli o povezanosti između ove dvije stvari naznačene u govoru Uzvišenog: „O vjernici, kad se s kakvom četom sukobite smjeli budite i neprestano Allaha spominjite.“ (Prijevod značenja, El-Enfal, 45)

Zikr, je Uzvišeni učinio najuzvišenijom odrednicom nepokolebljivosti i čvrstine u borbi.

Razmisli o perzijskim i rimskim ratnicima i njihovim pancirima, kako im iako bili i brojniji od muslimanske vojske, nisu koristili. Muslimanska vojska je bila slabije opremljena i malobrojnija, ali su mnogo Allaha, subhanehu we te’ala, spominjali.

Čime je za nepokolebljivost i čvrstinu Jusuf, alejhisselam, zatražio pomoć kada ga je zavodila žena izrazitog položaja i ljepote? Zar se nije skolnio u tvrđavu Meazallah, tražeći utočište i zaštitu kod Allaha, razbivši tako valove armije strasti o zidine svoje tvrđave.

Eto takav je bio učinak zikra, spominjanja Allaha u nepokolebljivosti pravovjernih.

Iz knjige:“ METODE U ISTRAJNOSTI U ISLAMU“
Od šejha Saliha Muhammeda El-Munedždžida

Slijepo slijeđenje učenjaka

Postoji puno govora, a posebno četvorice imama, Allah im se smilovao, o obaveznosti pridržavanja za hadis i ostavljanju slijepog slijeđenja.

Znaj, da je slijepo slijeđenje prihvatanje govora određenog čovjeka bez spoznaje njegovog dokaza, i nema razilaženja među ljudima da se slijepo slijeđenje ne naziva znanjem niti da se slijepi sljedbenik ne naziva učenim.[1]

Zbog toga su učenjaci, Allah im se smilovao, zabranili da se slijepo slijede i nema imama od islamskih imama, a da se od njega to ne prenesi, zbog toga što je obaveza svakom muslimanu i muslimanki spoznaja upute sa dokazom.[2]

Evo njihovih govora, jer, zaista je u njima korist i pobijaju sve pristrastne sljedbenike:

1) Kaže Ebu Hanife, Allah mu se smilovao:

‘Nikom nije dozvoljeno da uzima naš govor što neće znati odakle smo ga mi uzeli (tj. dok ne bude saznao šta je naš dokaz za pomenut govor (op.prev.)

2) Što se tiče imama Malika, Allah mu se smilovao, poznato je njegovo slijeđenje sunneta i čvrsto držanje za njega zbog čega je bio, Allah mu se smilovao, od najčvršćih ljudi u pridržavanju sunneta i odbacivanju novotarija. Vlasnik je govora:

‘Zaista sam ja samo čovijek, griješim i pogodim, pa pogledajte u moje mišljenje te sve što se ne bude slagalo sa Kur’anom i sunnetom ostavite.’

I rekao je, Allah mu se smilovao:

Nema nikog poslije Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, a da se od njegovog govora i uzima i ostavlja osim Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme.

To zbog toga što je on zaštićen i nepogriješiv u onome što mu se dostavlja od Allaha, dok se od drugih govora uzima ono što se slaže sa Kur’anom i sunnetom, a ono što im se suprostavlja ostavlja se.

Za razliku od nekih pristrastnih sljedbenika i gulata (zanesenjaka, fanatičara) koji su pretjerali po pitanju svojih imama, pa tako kaže jedan od njih: ‘Zaista će Isa sin Merjemin kada se spusti suditi po mezhebu Ebu Hanife. Ovo je žestoko pretjerivanje i upropaštavajuća privrženost. Od onoga što se također pripisuje nekim pristrasnim sljedbenicima imama Ebu Hanifu jesu i riječi: Svaki ajet ili hadis koji se ne podudara sa hanefijskim mezhebom jeste tekst koji treba da se protumači ili je derogiran. Ova privrženost ukazuje na manjkavost vjere i preovladavanje strasti. Na ovakve riječi nema potrebe uzvraćati već ih je dovoljno spomenuti jer je sam njihov spomen odgovor na njih. Primjera ovakvih pristrastnih riječi slijepih sljedbenika je mnogo.

Koliko je samo ova pristrastnost povukla za sobom fitni među muslimanima i razjedinjavanja njihovih riječi, potresa u njihovim saffovima i raspirivanja mržnje među njima, sa uspostavljanjem ljubavi i mržnje (el-vela vel-bera) na osnovu ovih mezheba, tako da se svako ko se pristrastno drži za određeni mezheb neprijateljski ophodi prema sljedbeniku drugog mezheba,[3] iako njihovi imami nisu zadovoljni sa tim, naprotiv, zabranili su to na najžešći način ukoravajući one koji tako postupaju.

Allah se smilovao Ibn ebi el-I’zzu kada je rekao:

‘Onaj ko se pristrastno veže za određenog čovjeka, mimo Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, kao što je Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed, i vidi da je njegov govor (tj. govor imama koji slijedi) jedini ispravan govor kojeg treba slijediti, mimo govora ostalih imama, pa on je džahil (neznalica), zalutao, a ako vjeruje da je taj govor obavezan da se slijedi, mimo govora drugih imama, pa zaista se bojimo za njega.

3) Što se tiče imama Šafije, Allah mu se smilovao, i njegov govor o obaveznosti pridržavanja za sunnet Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, je poznat. Šta više on kaže:

Nema nikoga a da mu ne promakne nešto od sunneta Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, pa šta god ja rekao od govora ili zanovao neku osnovu a od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, se prenosi oprečno onom što sam rekao, pa govor je ono što je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, i to je i moj govor.[4]

I rekao je, Allah mu se smilovao:

Muslimani su saglasni da onome kome sunnet Allahovog Poslanika bude jasan (tj. postane mu jasno da je određenja stvar sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Op.prev.), da mu nije dozvoljeno ostaviti sunnet zbog nečijeg mišljenja.

Kaže šejh Sulejman ibn Abdillah, Allah mu se smilovao:

Naprotiv, stroga je obaveza i dužnost vjerniku da ukoliko do njega dođe dokaz iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, i sazna značenje toga, bez obzira o kojoj se stvari radilo, da radi po tome, bez obzira suprostavljao se neko tome ili ne. To nam je naredio naš Gospodar, tebareke we te'ala i naš vjerovjesnik Muhammed, sallAllahu alejhi we selleme, i na tome je složna sva ulema osim neznalica od slijepih slijedbenika. Takvi nisu oni koji su učeni po idžmau kojeg prenosi Ebu Omer ibn AbdilBerr i drugi.

Kaže Uzvišeni:

اتبعوا ما أنزل اليكم من ربكم ولا تتبعوا من دونه أولياء قليلا ما تذكرون

“Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite mimo Njega druge kao gospodare, a malo je onih koji pouku primaju.” (sura El-Earaf - Bedemi 3. ajet)

I kaže Uzvišeni:

وإن تطيعوه تهتدوا وما على الرسول إلا البلاغ المبين

“Ako mu budete pokorni bit će te upućeni, a Poslanik je jedino dužan da jasno obznani.” (sura En-Nur – Svjetlost 54. ajet)

Uzvišeni svjedoči onome ko se pokorava Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, uputom, a kod slijepih slijedbenika onaj ko se pokorava Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, nije upućen, nego je upućen onaj koji mu se nepokorava i odstupa od njegova govora i daje prednost određenom mezhebu ili šejhu i slično tome. U ovo zabranjeno slijepo slijeđenje je upao veliki broj ljudi koji se pripisuju znanju i spoznaji stvari, pa piše djela iz hadisa i sunneta, a potom vidiš kako se uhvatio za određeni mezheb i smatra da je izlaženje iz okrilja tog mezheba krupna stvar. U riječima imama Ahmeda:

‘Čudim se ljudima koji su spoznali isnad (lanac penosilaca) i njegovu ispravnost, pa pored toga uzimaju mišljenje Sufijana.[5]

(?)je išaret da taklid (slijepo slijeđenje) prije dolaska dokaza nije pokuđen, već je pokuđen i grijeh kada čovjek ustraje na njemu poslije dolaska dokaza. Da! negiramo ostavljanje Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, i izučavanje knjiga iz fikha ostavljajući po strani Kur’an i sunnet. Ako takvi i pročitaju nešto iz Knjige Uzvišenog Allaha i sunneta Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, onda to čitaju radi berketa, ne radi izučavanja i razumjevanja. Takvi su najpreči da potpadnu pod riječi Uzvišenog:

قد آتيناك من لدنا ذكرا من أعرض عنه فإنه يحمل يوم القيامة وزرا

خالدين فيها وساء لهم يوم القيامة حملا

“Dali smo ti od Nas Opomenu, ko se od nje okrene na Sudnjem danu će doista, veliku odgovornost nositi, vječno će tako ostati, a jeziv tovar će im na Sudnjem danu biti.” (sura Ta-ha, 99 – 100. ajet)

Ovaj govor je šejha je jako važan, treba ga se čvrsto držati i radi njega ako treba jahalicu zauzdati (tj. odputovati da bi se njemu poučio). A ovo što je šejh, Allah mu se smilovao, spomenuo od stanja ovih slijepih slijedbenika i njihove jasne zablude, je samo zrno u pijesku i kap u moru. A ko detaljnije pogleda stanje ovih slijepih sijedbenika vidjeće velika čuda u slijeđenju strasti.

Allah se smilovao, onome koji je iskren i koji slijedi Kur’an i sunnet ma ko mu se u tome suprostavio.

Divno li je rekao Ibnul - Kajjim, Allah mu se smilovao:

‘O ti, koji želiš spas na Danu obračuna

Od vatre i vatrenih ognjišta

Slijedi Allahovog Poslanika u rijčima i djelima

I ne izlazi iz okrilja Kur’ana

Te uzmi dva Sahiha koji su

Čvoru vjere i imana posrednici

I čitaj ih nakon oslobođenja od strasti,

Pristrastnosti i šejtanskog zanosa

I učini ih sudom, a ne sudi

Onome što je u njima govorom fulana i fulana.”

Ono što također raduje vjernička srca i osuđuje pristrastnost slijepih sljedbenika jesu riječi šejha Ibn Abdis-Selama, Allah mu se smilovao, koji kaže:

‘Jedna od jako čudnih stvari jeste i činjenica da pravnici iz redova slijepih sljedbenika, kada neko od njih vidi slabost dokaza na kojeg se oslonio njihov imam a kojeg ne može odbraniti, pored toga slijepo slijedi svog imama ostavljajući riječi onoga čijem mezhebu svijedoči Kur’an, sunnet i ispravan kijas. Šta više, kako bi opovrgao vanjsko značenje Kur'ana i sunneta i odbranio stav onoga koga slijepo slijedi, koristi hilet i tumači šerijatske tekstove dalekim vidom tumačenja.’

Kaže: ‘Vidjeli smo ih kako se okupljaju u medžlise, pa kada se spomene jednom od njih nešto što je oprečno onome što se usadilo u njegovoj duši vidiš ga kako se čudi bez obaziranja na dokaz već na osnovu onoga na čemu se već navikao od slijepog slijeđenja njegova imama da čak počinje misliti da hakk ne izlazi iz okrilja mezheba njegova imama. A da je dobro razmotrio stvari preče bi bilo da se čudio mezhebu svog imama, nego li mezhebu nekog drugog. Raspravljanje sa takvim je gubljenje vremena i vodi ka kidanju međusobnih odnosa i okretanju leđa jedan drugom bez ikakve koristi.’

Kaže: I nisam vidio ni jednog da se povratio od mezheba njegovog imama kada bi mu se ukazala istina kod drugog. Naprotiv ustrajava u svom mezhebu pored toga što vidi i zna za njegovu slabost i udaljenost od Kur'ana i sunneta. Zato je preče ostaviti raspravu sa ovima koji kada nisu u stanju progurati mezheb svoga imama govore: Vjerovatno je moj imam našao dokaz kojeg ja nisam našao. A ne zna miskin da mu i drugi može uzvratiti na isti način (pa da sljedbenik drugog mezheba kaže prvom: Vjerovatno je i moj imam našao dokaz kojeg ja nisam našao. Op.prev.) a uz to onaj kome se on suprostavlja ima dokaz. Pa neka je Slavljen Allah, koliko li je samo onih koje je njihovo slijepo slijeđenje dovelo do ovoga što sam spomenuo.’

Kaže: Ljudi bi uvijek pitali koga god nađu od uleme, bez slijepog slijeđenja, pridržavanja određenog mezheba i bez negiranja onome ko postavlja pitanja, sve dok se nisu pojavili ovi mezhebi i oni koji su pristrastni njima od slijepih slijedbenika. Vidiš nekog od njih kako slijepo slijedi svog imama pored toga što je njegov mezheb u nekim meselama daleko od dokaza kao da je on vjerovjesnik koji je poslan njemu. Ovo je udaljenost od istine i ispravnosti kojom nije zadovoljan ni jedan od onih koji su razumom obdareni.’[6]

4) Što se pak tiče imama Ahmeda ibn Hanbela, Allah mu se smilovao, on je pomagač sunneta, suzbijač novotarija, strpljivi u vremenu iskušenja. Njegove su odlike i vrline poznate. Bio je autoritet u znanju u svom vremenu, ali pored toga, poznata je njegova osuda slijepog slijeđenja. Kaže imam Ahmed:

‘Nemojte me slijepo slijediti, ni mene ni Malika ni Šafiju, ni Evzai’ja, ni Sevrija, uzmi odakle su oni uzeli.’

Govor uleme, Allah im se smilovao, o osudi slijepog slijeđenja i obavezi slijeđenja dokaza su mnogobrojni i poznati.

‘Obaveza je svakom onome do koga je došla Poslanikova, sallAllahu alejhi we selleme, naredba i spozna je, da je pojasni ummetu, da ga savjetuje i naredi im da slijede njegovu naredbu, makar se to suprostavljalo nekom od velikana ummeta, jer je naredba Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, najpreča da se uvažava i da se se slijedi nego li mišljenje nekog uvaženog imama koji se greškom suprostavio u nekim stvarima. Otuda su ashabi i oni poslije njih od uleme odgovarali svakom ko bi se suprostavljao vjerodostojnom sunnetu. Možda bi bili i žestoki u svom odgovoru i kritici, ne iz mržnje prema toj osobi, naprotiv, on je voljeni kod njih i cijenjen među njima samima, ali Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, im je draži i njegova naredba je iznad naredbe svih stvorenja. Pa kada naredba Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, bude u suprotnosti sa naredbom drugog, pa naredba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, je preča da se slijedi i da se ne odbija zbog uvažavanja određene osobe koja se suprostavila Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, pored toga što je njemu oproštenu (tj. mudžtehidu koji pogriješi op.prev.). Šta više sama osoba kojoj je oprošteno (mudžtehid koji je pogriješio) ne mrzi kada se postupi suprotno njegovom mišljenju i da se slijedi naredba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, onda kada se ukaže da je njegovo mišljnje u suprotnosti sa Poslanikovom naredbom. Kao što je to oporučio Šafija kada se njegov govor suprostavi vjerodostojnom hadisu – da se slijedi hadis i da se ostavi njegov govor – i govorio je:

‘Nisam se raspravljao ni sa kim, a da sam poželio da pogriješi, i nisam se raspravljao ni sa kim, a da sam brinuo da li će se istina ispoljiti na njegovom jeziku ili mom.’ To je zbog toga što je njihova rasprava bila zbog isticanja naredbe Allaha i Njegovog Poslanika, ne zbog isticanja i trijumfa njihovih ličnosti. Također, šejhovi i znalci su oporučili da se prihvata istina od svakog ko kaže istinu, bio mlad ili star, i da se prihvati njegov govor koji je istina [7] ...

Autor: šejh Sulejman el-Ulvan

Iz knjige: Skretanje pažnje ummetu, poglavlje O osudi slijepog slijeđenja

Fusnote:

--------------------------------------------------------------------------------

[1] I'lamul muvekki'in (1/45))

[2] Kaže Ibn ebi el-Izz, jedan od hanefijskih učenjaka, Allah mu se smilovao: ‘I ne kažemo da pojedincima od običnog svijeta /avam) ove i njima slične imame i da je i njima obaveza da idžtihade u svakoj meseli. Ovo mišljenje je slabo, a zastupaju ga neki apologetičari. Apsolutna većina imama ovoga ummeta je stava da je ovakvo mišljenje pogrešno jer veliki broj običnog svijeta nije u stanju da spozna dokaz u svakoj meseli.’ (el-Ittiba’a 43. str.)

[3] Kaže Jakut el-Hemevij u Mudžemul buldan: (1/209) govoreći o mjestu Asbehan: 'Već je postalo rašireno razaranje u njemu i njegovim krajevima, zbog mnoštva fitni i pristrastnosti Šafija i Hanefija i neprekidnim ratovima između ove dvije skupine. Kad god bi jedna skupila bila preovladala uništila bi položaj druge i popalila bi ga ne vodeći računa o ugovoru i rodbinskim vezama...

[4] I rekao je, Allah mu se smilovao: ‘Sve što sam rekao, a od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, se vjerodostojno prenosi oprečno tome, onda uzmite hadis Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, i nemoj te me slijepo slijediti.’ Prenosi Ibn ebi Hatim u (Adabu eš-Šafi'ij 67. str.) i pogledaj el-Hiljetu od Ibn Nuajma (9/106 – 107) i el-Fekih vel-Mutefekkih od Hatiba (1/150)

[5] Tejsirul Azizil Hamid (546 – 548)

[6] Prenešeno je posretstvom Sujutija u njegovoj knjizi (Er-redu ala men ahlede ilel erdi 140 – 141 str.) Pogledaj također knjigu Kavidul ahkami 2/305 od Ebu Muhammeda Abdul-Aziza ibn Abdis-Selama. Osim što dio onoga što je spomenuo Sujutij od govora Ibn Abdis-Selama, nisam našao u Kavaidu .

[7] El-hikemul džedire bil iza’a (41. – 42. str.) – od Hafiz ibn Redžeba, Allah mu se smilovao.

Dr Safet Kuduzović Važnost mjeseca Muharema i Ašure

Govor uleme ehli sunneta da bez djela nema Dženneta

“Uzvišeni Allah nas obaviještava da se lijepa riječ ne diže Allahu osim sa djelom. Stoga, ukoliko nema djela, govor je batil (neispravan) od strane onoga koji ga izgovara, i on mu se odbija. A nema ljepšeg i plemenitijeg govora od tevhida niti pak ljepšeg i plemenitijeg djela od izvršavanja farzova.”

---

Zaista je mesela povezanosti imana sa radom tjelesnih organa i udova te činjenica odsustva imana kod onoga ko ostavi farzove – ogromna mesela, koju je utvrdila ulema ehlis-sunneta i džema’ata, uzimajući kao dokaz Allahovu knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Vjera islam ne može opstati na tvrdnjama koje nisu propraćene djelima. Uzvišeni kaže:

لَّيْسَ بِأَمَانِيِّكُمْ وَلا أَمَانِيِّ أَهْلِ الْكِتَابِ مَن يَعْمَلْ سُوءًا يُجْزَ بِهِ وَلاَ يَجِدْ لَهُ مِن دُونِ اللّهِ وَلِيًّا وَلاَ نَصِيرًا  وَمَن يَعْمَلْ مِنَ الصَّالِحَاتَ مِن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ وَلاَ يُظْلَمُونَ نَقِيرًا  وَمَنْ أَحْسَنُ دِينًا مِّمَّنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لله وَهُوَ مُحْسِنٌ واتَّبَعَ مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا وَاتَّخَذَ اللّهُ إِبْرَاهِيمَ خَلِيلاً

“To neće biti niti po vašim željama niti po željama sljedbenika Knjige: onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći mimo Allaha ni zaštitnika ni pomagača; a onaj ko radi dobro, bio muškarac ili žena - a vjernik je - ući će u Džennet, i neće mu se učiniti nepravda ni koliko trun jedan. A ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu čineći dobra djela i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja!” (prijevod značenja, En-Nisa 123-125)

Adžurijj kaže¹, nakon što je spomenuo da Allah nije vjernike uveo u Džennet samo vjerovanjem, i to sve dok vjerovanju nisu pripojili dobra djela: “Znajte, Allah se smilovao nama i vama, da sam promotrio Kur’an te sam našao na oko 50 mjesta u Allahovoj knjizi da Allah nije uveo vjernike u Džennet samo vjerovanjem, već ih je uveo u Džennet svojom milošću prema njima i uputom ka vjerovanju i činjenju dobrih djela…! Pogledajte – Allah vam se smilovao – govor vašeg Plemenitog Gospodara: da li je igdje, i na jednom mjestu u Kur’anu, spomenuo vjerovanje, a da ga nije povezao s dobrim djelima!?… U ovome što sam spomenuo je dovoljno onome kome Allah, azze ve dželle, želi hajr, s toga se vidi da vjerovanje bez djela nije ispravno. I to je vjera o kojoj je Allah, azze ve dželle, rekao:

وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ حُنَفَاء وَيُقِيمُوا الصَّلَاةَ وَيُؤْتُوا الزَّكَاةَ وَذَلِكَ دِينُ الْقَيِّمَةِ

“A naredeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno – kao pravovjerni – vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je ispravna vjera.” (prijevod značenja, El-Bejjine, 5.)”.

Ibn-Betta, rahimehullah, kaže: “Uzvišeni Allah nas je u puno ajeta u svojoj Knjizi obavijestio da vjerovanje ne može biti osim djelom i obavljanjem farzova, i to i srcem i udovima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to pojasnio u svom sunnetu i poučio svoj ummet. Uzvišeni Allah je, između ostalog, rekao u svojoj Knjizi,  poučavajući nas da je iman djelo i da je djelo od imana, pa kaže u suri El-Bekare:

ليْسَ الْبِرَّ أَن تُوَلُّواْ وُجُوهَكُمْ قِبَلَ الْمَشْرِقِ وَالْمَغْرِبِ وَلَكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ وَالْمَلآئِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَى حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَى وَالْيَتَامَى وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّآئِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُواْ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاء والضَّرَّاء وَحِينَ الْبَأْسِ أُولَئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا وَأُولَئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ

“Nije čestitost u tome da okrećete svoja lica prema istoku i zapadu. Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike; i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadima, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju  – kada je preuzmu – ispunjavaju; naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, u bolesti i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni su bogobojazni.” (prijevod značenja, El-Bekare, 177).
Tako da je ovaj ajet nanizao opis imana i njegove uvjete od govora djela i iskrenosti. Ebu-Zerr je upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o imanu, pa mu je on proučio ovaj ajet".^2,3

Nakon toga, oba su pisca (Adžurri i Ibn Betta), Allah im se smilovao, naveli mnogobrojne ajete i hadise kao dokaz onoga što su rekli. Ja ću se ograničiti samo na 2 ajeta spomenuta u Allahovoj knjizi, zatim ću spomenuti hadise koji se prenose od Allahovoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

1. Kur’anski ajeti

Prvi ajet:

Allahove riječi, pri kraju sure El-En’am:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لاَ يَنفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِن قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا قُلِ انتَظِرُواْ إِنَّا مُنتَظِرُونَ

“Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednoj duši neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovala ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila”. (prijevod značenja, ajet 158).

Ovaj ajet ukazuje na kufr (nevjerstvo) onoga koji tvrdi da je vjernik došavši sa potvrdom srca i jezika, ali bez djela tjelesnih organa i udova. Jer, ajet ukazuje da, prije dolaska nekih od predznaka, nijednoj duši neće koristiti iman, sve dok svoje vjerovanje ne potvrdi djelom. Ajet ukazuje i na to da se tada neće okoristiti osim onaj koji je spojio vjerovanje i činjenje dobrih djela – koja su, u stvari, suština imana.

Kaže Ebu-Džafer et-Taberi, rahimehullah, u svom tefsiru (8/76): “Što se  tiče Njegovih riječi: “Ili, ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila”, one znače: “…ili radila potvrđujući svoje vjerovanje u Allaha dobrim djelima koja potvrđuju njegov govor i čine istinitim, prije negoli Sunce izađe sa zapada… A čovjeku neće koristiti ako je u Allaha i Njegovoga Poslanika vjerovao, a Allahove farzove zanemario, ne čineći dobra djela svojim udovima pokoravajući se time Allahu. A kada Sunce izađe sa zapada, djela koja tada bude činio mu neće koristiti zbog nemarnosti koja je prethodila prije izlaska Sunca. Kao što me je obavijestio Muhammed b. Husejn koji je rekao: “Pričao nam je Ahmed b. Mufeddal koji je rekao: “Pričao nam je Esbat od Suddijja: “Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednoj duši neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovala, ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila”, kaže: “Učinila hajr u svom vjerovanju, a to je dobro djelo; takvi su pripadnici Kible. A ako je pak čovjek vjerovao, a nije činio dobra djela prije izlaska Sunca, pa počne činiti dobra djela nakon ovog znaka, to mu se neće prihvatiti. A ako je pak činio djela prije izlaska Sunca i činio dobra djela i nakon izlaska Sunca, to će mu biti prihvaćeno.”

Ševkani, rahimehullah, kaže [v. tefsir Fethul-kadir, 2/254]: “Njegove riječi: “ili, ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila” su nadovezane na riječ “vjerovala”. A značenje je da čovjeku neće koristiti njegovo vjerovanje kada nastupe opisani predznaci, ukoliko nije vjerovao prije toga; ili je, pak, vjerovao – ali nije činio dobra djela. Iz ovoga proizilazi da, prije negoli nastupi koji od predznaka, neće koristiti osim spoj između vjerovanja i činjenja dobrih djela. A što se tiče onoga koji je samo vjerovao prije toga i nije činio dobra djela, ili je, pak, činio dobra djela ali nije vjerovao – to mu neće koristiti.”

Drugi ajet:

Riječi Uzvišenog u suri Fatir:

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

“K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže”. (10. ajet)

Shodno tumačenju koji se prenosi od selefa uzdizanje govora, a najveći govor je šehadet, zavisi od dobrih djela. Onaj ko povjeruje, a ne radi dobro, nema djela koje bi podiglo njegovo vjerovanje. To upućuje da je djelo, a najveće djelo je namaz, uvjet prihvatanja govora, a najveći govor jeste šehadet. A sada pogledaj brate, ti koji tražiš istinu, govor nekih mufessira i pisaca u knjigama iz oblasti akaida.

Kaže Ebu Džafer et-Taberi, rahimehullah: “Njegove riječi: “K Njemu se dižu lijepe riječi”. Kaže Uzvišeni da: “K Njemu se diže zikr roba i njegova zahvala Njemu, a dobro djelo ih podiže”. Zikr roba svom Gospodaru podiže dobro djelo, a to je rad u pokornosti Njemu uz izvršavanje onoga što je naredio i uz klonjenje onoga što je zabranio. Mufessiri (ehlut-te’vil) isto tako kažu poput ovoga sto smo spomenuli”.⁴

Zatim je, nakon toga, Et-Taberi svojim lancem (senedom) prenio nekoliko predaja. Jedna od tih predaja su njegove riječi: “Pričao mi je Alija: “Pričao nam je Ebu-Salih koji kaže: “Pričao mi je Muavija od Alije, a on od Ibn-Abbasa da je rekao o Allahovim riječima: “K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže”: “Lijepa riječ je spominjanje (zikr) Allaha, a dobro djelo je obavljanje farzova. Tako da onome ko spominje Allaha obavljanjem farzova bit će uzdignuto njegovo spominjane (zikr) Allahu. A onome ko spominje Allaha (samo govorom, a ne obavlja farzove) njegov govor će biti odbačen, jer mu je bilo preče da čini dobra djela.”

Rekao sam: “Ova predaja je iz primjerka kojeg prenose veliki učenjaci  od Ebu-Saliha Abdullaha b. Saliha, koji je bio Lejsov pisar. Međutim, muhaddisi su složni da Ibn Ebi-Talha nije čuo ništa od Ibn-Abbasa, radijallahu anhu. Sujuti, međutim, kaže [Itkan 2/188]: “Ahmed b. Hanbel je rekao: “Zaista u Egiptu postoji knjiga (sahifa), kada bi čovjek otputovao u Egipat namjeravajući je, ne bi bilo mnogo.”⁵

Ibn-Hadžer, rahimehullah, kaže: “Ovaj primjerak (nusha) je bio kod Ebu-Saliha, Lejsova pisara. On ga prenosi od Muavije b. Saliha, on od Alije b.  Ebi-Talhe, a on od Ibn-Abbasa. On je kod Buharije od Ebu-Saliha i na ovaj primjerak (nusha) se Buhari puno oslanjao kada bi spominjao muallekan od Ibn-Abbasa. Od nje prenose isto tako Ibn-Džerir, Ibn Ebi-Hatim te dosta često i Ibn-Munzir sa posrednicima između njih i Ebu- Saliha.”⁶

Ebu-Abdullah el-Kurtubi, rahimehullah, u komentaru ovoga ajeta kaže [El-džami’ li ahkamil Kur’an, 14/330]: “Ibnul-Arabi kaže: “Govor čovjeka spominjanjem Allaha, ukoliko se njemu ne pripoje dobra djela, neće koristiti. To zato jer onome kome njegov govor bude oprečan djelima on je propast njemu. Konstatacija toga je da, ukoliko djelo bude uvjet primanja govora, ili je pak djelo povezano s njim, onda se govor ne prima, osim s njim. A ukoliko djelo nije uvjet prihvatanja govora, onda je to: ili dobra riječ koja se zapiše u njegovu korist ili pak loše koje se zapiše kao dokaz protiv njega. Zatim se to vaga, a potom Allah presudi uspjehom i zaradom ili propašću.”

Kažem (tj. Kurtubi): “Ovo što je spomenuo Ibnul-Arabi je ispravna konstatacija. Očevidno je da su dobra djela uvjet prihvatanja lijepa govora. U predajama se spominje da ukoliko rob iskreno kaže: “La ilahe illallah” meleki pogledaju u njegovo djelo. Pa ukoliko se djelo poklapa s njegovim govorom, podignu se (prihvate) zajedno, a ukoliko je njegovo djelo oprečno njegovom govoru, njegov govor se zadrži – sve dok se ne pokaje od svog (ružnog) djela.

Shodno tome, dobro djelo uzdiže lijep govor Allahu, a aluzija (kinaje) u riječi "uzdiže ga" se odnosi na lijepu riječ. I to je mišljenje Abdullaha b. Abbasa, Šehra b. Havšeba, Seida b. Džubejra, Mudžahida, Katadea, Ebul-Alije i Dahhaka. A na osnovu mišljenja da je “lijepa riječ” riječ tevhida, onda je tevhid taj koji uzdiže dobro djelo. Jer, dobro djelo se ne prihvata bez imana i tevhida. Tako da je u ovom slučaju značenje da: lijepa riječ uzdiže dobro djelo. Tako se aluzija (kinaje) u ovom slučaju odnosi na dobro djelo. Ovaj govor se prenosi od Šehra b. Havšeba koji kaže: “Lijepa riječ” jeste Kur’an, “uzdiže dobro djelo”, tj. Kur’an.

Neki pak kažu da se to odnosi na Allaha, tj. da dobro djelo Allah uzdiže nad  lijepom riječju, iz razloga što je djelo potvrda riječi i što se onaj koji radi više umara od onoga koji govori. To je činjenica govora jer Allah je taj koji uzdiže i spušta riječi i djela, tj. prihvata ih ili odbacuje. Drugo i treće mišljenje (tj. dva mišljenja koje smo maloprije spomenuli) jesu metaforička, ali su prihvatljiva.

En-Nehhas kaže: “Prvo mišljenje⁷ je najpreče i najispravnije zbog veličine onih koji ga zastupaju, a i preče je u arapskom jeziku jer karije (učači Kur’ana plemenitog) uče riječ el-amel (djelo) u nominativu (merfu'), a kada bi značenje bilo: “A Allah uzdiže dobro djelo”, ili kada bi bilo značenje: “a lijepa riječ uzdiže dobro djelo”, onda bi tada riječ el-amel bila u akuzativu, a nije nam poznato da je iko čitao ovu riječ u akuzativu.”  [Završio se govor Kurtubija].

Kažem: “Ono što je En-Nehhas, rahimehullah, rekao je istina; međutim, i pored toga što je prvi govor poznatiji s obzirom na one koji ga zastupaju i ispravniji sa strane kiraeta i jezika, i pored toga ne postoji kontradiktornost između prvog i drugog mišljenja. To zato jer su i govor i djelo uvjet ispravnosti imana. Ako se dobra djela ne primaju ukoliko im ne prethodi govor koji se ogleda u ikraru (potvrdi jezikom), a koji  obuhvata tasdik (vjerovanje srcem), isto tako ne prima se ikrar (potvrda jezikom) osim sa djelom koje prati ikrar, tako da se ne uzdiže jedno bez drugog.

Nakon spomenutog ajeta Adžurijj kaže [Eš-Šerija’, 1/284]: “Uzvišeni Allah nas obaviještava da se lijepa riječ ne podiže Allahu osim sa djelom. Stoga, ukoliko nema djela, govor je batil (neispravan) od strane onoga koji ga izgovara, i on mu se odbija. A nema ljepšeg i plemenitijeg govora od tevhida niti pak ljepšeg i plemenitijeg djela od izvršavanja farzova.”

Ibn El-Hanbeli kaže [Er risaletul-vadiha firredi ala el-ešaire, 2/802]: “Ono što također upućuje da je iman govor i djelo su Allahove riječi: 'K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže'. Uzvišeni nas obavještava da se govor ne uzdiže osim djelom, jer je djelo to koje ga uzdiže – što upućuje da se govor kojeg ne prati djelo ne uzdiže.

Iz knjige "Akvalu zevil irfan fi ennel amele dahilun fi musemmel iman"

Sa arapskog preveo: Ebu Usame Idriz Bilibani

Fusnote:

1. Eš-Šeria’, 1/277, 284, 289

2. El-Ibane,  2/771

3. Bilježi ga Muhammed b. Nasr el-Mirvezijj u svojoj knjizi “Ta’azimu kaderis-salati” pod brojem 408. i Hakim u “Mustedreku” (2/299, br. 3077) koji je rekao da je ovaj hadis vjerodostojan po šartovima dvojice šejhova (tj. Buharije i Muslima), a nisu ga zabilježili. Zehebi je u djelu koje se zove “Telhis” prigovorio rekavši: “Otkud mu vjerodostojnost kada je on munkati” (tj. lanac hadisa je prekinut - op. prev.) Predaju bilježi i Ibn-Kesir u svom tefsiru (1/458) te kaže: “Ovaj hadis je munkati', u njemu je Mudžahid koji nije zatekao Ebu-Zerra koji je umro davno prije toga.”

4. Tefsir, 22/80

5. Ebu-Džafer en-Nehas prenosi ovu predaju svojim senedom u: En-Nehhas, Nasih i mensuh, 1/462 (27), I’rabul Kuran, 3/104. Ovaj navedeni tekst spomenut je iz toga djela. Pogledaj isto tako: Fethul-Bari (8/557).

6. Fethul Bari (8/557), poglavlje o tefsiru, sura El-Hadždž, 52. ajet.

7. Opaska prevodioca: tj. mišljenje da dobro dijelo uzdiže lijepe riječi. Pogledaj: En-Nehhas, Meani el-Kurani el-kerim, 5/442.