Slijepo slijeđenje učenjaka

Postoji puno govora, a posebno četvorice imama, Allah im se smilovao, o obaveznosti pridržavanja za hadis i ostavljanju slijepog slijeđenja.

Znaj, da je slijepo slijeđenje prihvatanje govora određenog čovjeka bez spoznaje njegovog dokaza, i nema razilaženja među ljudima da se slijepo slijeđenje ne naziva znanjem niti da se slijepi sljedbenik ne naziva učenim.[1]

Zbog toga su učenjaci, Allah im se smilovao, zabranili da se slijepo slijede i nema imama od islamskih imama, a da se od njega to ne prenesi, zbog toga što je obaveza svakom muslimanu i muslimanki spoznaja upute sa dokazom.[2]

Evo njihovih govora, jer, zaista je u njima korist i pobijaju sve pristrastne sljedbenike:

1) Kaže Ebu Hanife, Allah mu se smilovao:

‘Nikom nije dozvoljeno da uzima naš govor što neće znati odakle smo ga mi uzeli (tj. dok ne bude saznao šta je naš dokaz za pomenut govor (op.prev.)

2) Što se tiče imama Malika, Allah mu se smilovao, poznato je njegovo slijeđenje sunneta i čvrsto držanje za njega zbog čega je bio, Allah mu se smilovao, od najčvršćih ljudi u pridržavanju sunneta i odbacivanju novotarija. Vlasnik je govora:

‘Zaista sam ja samo čovijek, griješim i pogodim, pa pogledajte u moje mišljenje te sve što se ne bude slagalo sa Kur’anom i sunnetom ostavite.’

I rekao je, Allah mu se smilovao:

Nema nikog poslije Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, a da se od njegovog govora i uzima i ostavlja osim Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme.

To zbog toga što je on zaštićen i nepogriješiv u onome što mu se dostavlja od Allaha, dok se od drugih govora uzima ono što se slaže sa Kur’anom i sunnetom, a ono što im se suprostavlja ostavlja se.

Za razliku od nekih pristrastnih sljedbenika i gulata (zanesenjaka, fanatičara) koji su pretjerali po pitanju svojih imama, pa tako kaže jedan od njih: ‘Zaista će Isa sin Merjemin kada se spusti suditi po mezhebu Ebu Hanife. Ovo je žestoko pretjerivanje i upropaštavajuća privrženost. Od onoga što se također pripisuje nekim pristrasnim sljedbenicima imama Ebu Hanifu jesu i riječi: Svaki ajet ili hadis koji se ne podudara sa hanefijskim mezhebom jeste tekst koji treba da se protumači ili je derogiran. Ova privrženost ukazuje na manjkavost vjere i preovladavanje strasti. Na ovakve riječi nema potrebe uzvraćati već ih je dovoljno spomenuti jer je sam njihov spomen odgovor na njih. Primjera ovakvih pristrastnih riječi slijepih sljedbenika je mnogo.

Koliko je samo ova pristrastnost povukla za sobom fitni među muslimanima i razjedinjavanja njihovih riječi, potresa u njihovim saffovima i raspirivanja mržnje među njima, sa uspostavljanjem ljubavi i mržnje (el-vela vel-bera) na osnovu ovih mezheba, tako da se svako ko se pristrastno drži za određeni mezheb neprijateljski ophodi prema sljedbeniku drugog mezheba,[3] iako njihovi imami nisu zadovoljni sa tim, naprotiv, zabranili su to na najžešći način ukoravajući one koji tako postupaju.

Allah se smilovao Ibn ebi el-I’zzu kada je rekao:

‘Onaj ko se pristrastno veže za određenog čovjeka, mimo Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, kao što je Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed, i vidi da je njegov govor (tj. govor imama koji slijedi) jedini ispravan govor kojeg treba slijediti, mimo govora ostalih imama, pa on je džahil (neznalica), zalutao, a ako vjeruje da je taj govor obavezan da se slijedi, mimo govora drugih imama, pa zaista se bojimo za njega.

3) Što se tiče imama Šafije, Allah mu se smilovao, i njegov govor o obaveznosti pridržavanja za sunnet Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, je poznat. Šta više on kaže:

Nema nikoga a da mu ne promakne nešto od sunneta Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, pa šta god ja rekao od govora ili zanovao neku osnovu a od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, se prenosi oprečno onom što sam rekao, pa govor je ono što je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, i to je i moj govor.[4]

I rekao je, Allah mu se smilovao:

Muslimani su saglasni da onome kome sunnet Allahovog Poslanika bude jasan (tj. postane mu jasno da je određenja stvar sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Op.prev.), da mu nije dozvoljeno ostaviti sunnet zbog nečijeg mišljenja.

Kaže šejh Sulejman ibn Abdillah, Allah mu se smilovao:

Naprotiv, stroga je obaveza i dužnost vjerniku da ukoliko do njega dođe dokaz iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, i sazna značenje toga, bez obzira o kojoj se stvari radilo, da radi po tome, bez obzira suprostavljao se neko tome ili ne. To nam je naredio naš Gospodar, tebareke we te'ala i naš vjerovjesnik Muhammed, sallAllahu alejhi we selleme, i na tome je složna sva ulema osim neznalica od slijepih slijedbenika. Takvi nisu oni koji su učeni po idžmau kojeg prenosi Ebu Omer ibn AbdilBerr i drugi.

Kaže Uzvišeni:

اتبعوا ما أنزل اليكم من ربكم ولا تتبعوا من دونه أولياء قليلا ما تذكرون

“Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite mimo Njega druge kao gospodare, a malo je onih koji pouku primaju.” (sura El-Earaf - Bedemi 3. ajet)

I kaže Uzvišeni:

وإن تطيعوه تهتدوا وما على الرسول إلا البلاغ المبين

“Ako mu budete pokorni bit će te upućeni, a Poslanik je jedino dužan da jasno obznani.” (sura En-Nur – Svjetlost 54. ajet)

Uzvišeni svjedoči onome ko se pokorava Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, uputom, a kod slijepih slijedbenika onaj ko se pokorava Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, nije upućen, nego je upućen onaj koji mu se nepokorava i odstupa od njegova govora i daje prednost određenom mezhebu ili šejhu i slično tome. U ovo zabranjeno slijepo slijeđenje je upao veliki broj ljudi koji se pripisuju znanju i spoznaji stvari, pa piše djela iz hadisa i sunneta, a potom vidiš kako se uhvatio za određeni mezheb i smatra da je izlaženje iz okrilja tog mezheba krupna stvar. U riječima imama Ahmeda:

‘Čudim se ljudima koji su spoznali isnad (lanac penosilaca) i njegovu ispravnost, pa pored toga uzimaju mišljenje Sufijana.[5]

(?)je išaret da taklid (slijepo slijeđenje) prije dolaska dokaza nije pokuđen, već je pokuđen i grijeh kada čovjek ustraje na njemu poslije dolaska dokaza. Da! negiramo ostavljanje Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, i izučavanje knjiga iz fikha ostavljajući po strani Kur’an i sunnet. Ako takvi i pročitaju nešto iz Knjige Uzvišenog Allaha i sunneta Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, onda to čitaju radi berketa, ne radi izučavanja i razumjevanja. Takvi su najpreči da potpadnu pod riječi Uzvišenog:

قد آتيناك من لدنا ذكرا من أعرض عنه فإنه يحمل يوم القيامة وزرا

خالدين فيها وساء لهم يوم القيامة حملا

“Dali smo ti od Nas Opomenu, ko se od nje okrene na Sudnjem danu će doista, veliku odgovornost nositi, vječno će tako ostati, a jeziv tovar će im na Sudnjem danu biti.” (sura Ta-ha, 99 – 100. ajet)

Ovaj govor je šejha je jako važan, treba ga se čvrsto držati i radi njega ako treba jahalicu zauzdati (tj. odputovati da bi se njemu poučio). A ovo što je šejh, Allah mu se smilovao, spomenuo od stanja ovih slijepih slijedbenika i njihove jasne zablude, je samo zrno u pijesku i kap u moru. A ko detaljnije pogleda stanje ovih slijepih sijedbenika vidjeće velika čuda u slijeđenju strasti.

Allah se smilovao, onome koji je iskren i koji slijedi Kur’an i sunnet ma ko mu se u tome suprostavio.

Divno li je rekao Ibnul - Kajjim, Allah mu se smilovao:

‘O ti, koji želiš spas na Danu obračuna

Od vatre i vatrenih ognjišta

Slijedi Allahovog Poslanika u rijčima i djelima

I ne izlazi iz okrilja Kur’ana

Te uzmi dva Sahiha koji su

Čvoru vjere i imana posrednici

I čitaj ih nakon oslobođenja od strasti,

Pristrastnosti i šejtanskog zanosa

I učini ih sudom, a ne sudi

Onome što je u njima govorom fulana i fulana.”

Ono što također raduje vjernička srca i osuđuje pristrastnost slijepih sljedbenika jesu riječi šejha Ibn Abdis-Selama, Allah mu se smilovao, koji kaže:

‘Jedna od jako čudnih stvari jeste i činjenica da pravnici iz redova slijepih sljedbenika, kada neko od njih vidi slabost dokaza na kojeg se oslonio njihov imam a kojeg ne može odbraniti, pored toga slijepo slijedi svog imama ostavljajući riječi onoga čijem mezhebu svijedoči Kur’an, sunnet i ispravan kijas. Šta više, kako bi opovrgao vanjsko značenje Kur'ana i sunneta i odbranio stav onoga koga slijepo slijedi, koristi hilet i tumači šerijatske tekstove dalekim vidom tumačenja.’

Kaže: ‘Vidjeli smo ih kako se okupljaju u medžlise, pa kada se spomene jednom od njih nešto što je oprečno onome što se usadilo u njegovoj duši vidiš ga kako se čudi bez obaziranja na dokaz već na osnovu onoga na čemu se već navikao od slijepog slijeđenja njegova imama da čak počinje misliti da hakk ne izlazi iz okrilja mezheba njegova imama. A da je dobro razmotrio stvari preče bi bilo da se čudio mezhebu svog imama, nego li mezhebu nekog drugog. Raspravljanje sa takvim je gubljenje vremena i vodi ka kidanju međusobnih odnosa i okretanju leđa jedan drugom bez ikakve koristi.’

Kaže: I nisam vidio ni jednog da se povratio od mezheba njegovog imama kada bi mu se ukazala istina kod drugog. Naprotiv ustrajava u svom mezhebu pored toga što vidi i zna za njegovu slabost i udaljenost od Kur'ana i sunneta. Zato je preče ostaviti raspravu sa ovima koji kada nisu u stanju progurati mezheb svoga imama govore: Vjerovatno je moj imam našao dokaz kojeg ja nisam našao. A ne zna miskin da mu i drugi može uzvratiti na isti način (pa da sljedbenik drugog mezheba kaže prvom: Vjerovatno je i moj imam našao dokaz kojeg ja nisam našao. Op.prev.) a uz to onaj kome se on suprostavlja ima dokaz. Pa neka je Slavljen Allah, koliko li je samo onih koje je njihovo slijepo slijeđenje dovelo do ovoga što sam spomenuo.’

Kaže: Ljudi bi uvijek pitali koga god nađu od uleme, bez slijepog slijeđenja, pridržavanja određenog mezheba i bez negiranja onome ko postavlja pitanja, sve dok se nisu pojavili ovi mezhebi i oni koji su pristrastni njima od slijepih slijedbenika. Vidiš nekog od njih kako slijepo slijedi svog imama pored toga što je njegov mezheb u nekim meselama daleko od dokaza kao da je on vjerovjesnik koji je poslan njemu. Ovo je udaljenost od istine i ispravnosti kojom nije zadovoljan ni jedan od onih koji su razumom obdareni.’[6]

4) Što se pak tiče imama Ahmeda ibn Hanbela, Allah mu se smilovao, on je pomagač sunneta, suzbijač novotarija, strpljivi u vremenu iskušenja. Njegove su odlike i vrline poznate. Bio je autoritet u znanju u svom vremenu, ali pored toga, poznata je njegova osuda slijepog slijeđenja. Kaže imam Ahmed:

‘Nemojte me slijepo slijediti, ni mene ni Malika ni Šafiju, ni Evzai’ja, ni Sevrija, uzmi odakle su oni uzeli.’

Govor uleme, Allah im se smilovao, o osudi slijepog slijeđenja i obavezi slijeđenja dokaza su mnogobrojni i poznati.

‘Obaveza je svakom onome do koga je došla Poslanikova, sallAllahu alejhi we selleme, naredba i spozna je, da je pojasni ummetu, da ga savjetuje i naredi im da slijede njegovu naredbu, makar se to suprostavljalo nekom od velikana ummeta, jer je naredba Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, najpreča da se uvažava i da se se slijedi nego li mišljenje nekog uvaženog imama koji se greškom suprostavio u nekim stvarima. Otuda su ashabi i oni poslije njih od uleme odgovarali svakom ko bi se suprostavljao vjerodostojnom sunnetu. Možda bi bili i žestoki u svom odgovoru i kritici, ne iz mržnje prema toj osobi, naprotiv, on je voljeni kod njih i cijenjen među njima samima, ali Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, im je draži i njegova naredba je iznad naredbe svih stvorenja. Pa kada naredba Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, bude u suprotnosti sa naredbom drugog, pa naredba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, je preča da se slijedi i da se ne odbija zbog uvažavanja određene osobe koja se suprostavila Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, pored toga što je njemu oproštenu (tj. mudžtehidu koji pogriješi op.prev.). Šta više sama osoba kojoj je oprošteno (mudžtehid koji je pogriješio) ne mrzi kada se postupi suprotno njegovom mišljenju i da se slijedi naredba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, onda kada se ukaže da je njegovo mišljnje u suprotnosti sa Poslanikovom naredbom. Kao što je to oporučio Šafija kada se njegov govor suprostavi vjerodostojnom hadisu – da se slijedi hadis i da se ostavi njegov govor – i govorio je:

‘Nisam se raspravljao ni sa kim, a da sam poželio da pogriješi, i nisam se raspravljao ni sa kim, a da sam brinuo da li će se istina ispoljiti na njegovom jeziku ili mom.’ To je zbog toga što je njihova rasprava bila zbog isticanja naredbe Allaha i Njegovog Poslanika, ne zbog isticanja i trijumfa njihovih ličnosti. Također, šejhovi i znalci su oporučili da se prihvata istina od svakog ko kaže istinu, bio mlad ili star, i da se prihvati njegov govor koji je istina [7] ...

Autor: šejh Sulejman el-Ulvan

Iz knjige: Skretanje pažnje ummetu, poglavlje O osudi slijepog slijeđenja

Fusnote:

--------------------------------------------------------------------------------

[1] I'lamul muvekki'in (1/45))

[2] Kaže Ibn ebi el-Izz, jedan od hanefijskih učenjaka, Allah mu se smilovao: ‘I ne kažemo da pojedincima od običnog svijeta /avam) ove i njima slične imame i da je i njima obaveza da idžtihade u svakoj meseli. Ovo mišljenje je slabo, a zastupaju ga neki apologetičari. Apsolutna većina imama ovoga ummeta je stava da je ovakvo mišljenje pogrešno jer veliki broj običnog svijeta nije u stanju da spozna dokaz u svakoj meseli.’ (el-Ittiba’a 43. str.)

[3] Kaže Jakut el-Hemevij u Mudžemul buldan: (1/209) govoreći o mjestu Asbehan: 'Već je postalo rašireno razaranje u njemu i njegovim krajevima, zbog mnoštva fitni i pristrastnosti Šafija i Hanefija i neprekidnim ratovima između ove dvije skupine. Kad god bi jedna skupila bila preovladala uništila bi položaj druge i popalila bi ga ne vodeći računa o ugovoru i rodbinskim vezama...

[4] I rekao je, Allah mu se smilovao: ‘Sve što sam rekao, a od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, se vjerodostojno prenosi oprečno tome, onda uzmite hadis Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, i nemoj te me slijepo slijediti.’ Prenosi Ibn ebi Hatim u (Adabu eš-Šafi'ij 67. str.) i pogledaj el-Hiljetu od Ibn Nuajma (9/106 – 107) i el-Fekih vel-Mutefekkih od Hatiba (1/150)

[5] Tejsirul Azizil Hamid (546 – 548)

[6] Prenešeno je posretstvom Sujutija u njegovoj knjizi (Er-redu ala men ahlede ilel erdi 140 – 141 str.) Pogledaj također knjigu Kavidul ahkami 2/305 od Ebu Muhammeda Abdul-Aziza ibn Abdis-Selama. Osim što dio onoga što je spomenuo Sujutij od govora Ibn Abdis-Selama, nisam našao u Kavaidu .

[7] El-hikemul džedire bil iza’a (41. – 42. str.) – od Hafiz ibn Redžeba, Allah mu se smilovao.