Sudbina

''...Allah stvara i vas i vaša djela.'' [1]

I kao što je Allah Stvoritelj nebesa i Zemlje i njihov upravitelj, isto tako je i Stvoritelj čovjeka i njegov upravitelj. Čovjek ima slobodnu volju i sposobnost djelovanja, ali Allah je taj koji mu je podario tu volju i osposobio ga da može djelovati. Da Uzvišeni Allah hoće, oduzeo bi čovjeku razum, pa bi ostao bez vlastite volje, a da hoće, mogao bi ga lišiti i sposobnosti za rad, pa nijedno djelo ne bi mogao uraditi.

Braćo muslimani! Vjerovanje u sudbinu je jedno od šest temeljnih pitanja ove vjere, jer bez vjerovanja u sudbinu nije ispravna ni preostala vjera. Vjerovanje u sudbinu nije isprika za griješenje i činjenje harama, niti opravdanje za zapostavljanje onoga čime Uzvišeni Allah zadužuje čovjeka. Allah, subhanehu ve te'ala, čovjeku daje razum, a time i slobodnu volju, i tako ga osposobljava za rad i djelovanje. Kada bi mu uskratio razum, Uzvišeni Allah ga ne bi kaznio zbog grijeha koje bi u tom stanju uradio, niti bi ga pozivao na odgovornost zbog izostavljanja farzova. Onaj kome je uskraćena sposobnost da obavlja ono što mu je Allah naredio, neće biti pozvan na odgovornost zbog njihovog izostavljanja. Stoga, niko nema pravo reći da je sve unaprijed određeno i da on zato može činiti grijehe i ostavljati farzove, jer je to predodređeno. Takva isprika je kod Uzvišenog Allaha ništavna, za ljudski um je neprihvatljiva, a i u praktičnom životu je odbačena. Uzvišeni Allah kaže u Svojoj Knjizi:

''...o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.''[2]

Da je sudbina opravdanje za griješenje, to opravdanje ne bi se dokinulo slanjem poslanika, jer je sudbina određenje koje se ne mijenja zbog slanja poslanika. Uzvišeni Allah kaže:

''Mnogobošci će govoriti: 'Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.' Tako isto su oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili. Reci: 'Imate li kakav dokaz da nam ga iznesete?' Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite.''[3]

Kada bi pitanje sudbine bila valjana isprika za griješenje, Uzvišeni Allah ne bi idolopoklonike koji su se pravdali predodređenjem žestoko kaznio zbog njihovog širka, jer Allah nikome nepravdu ne čini. Zdrav razum pravdanje griješenja i izostavljanje farzova zbog predodređenja također ne prihvata kao ispriku. Onaj ko traži takvu ispriku, on ne zna šta je njemu određeno pa da na temelju tog znanja radi, jer kako se može pravdati nečim što ne utječe na njegove postupke!? Na njegove postupke ništa ne utječe sve dok on ne bude poznavao ono što na njega ima utjecaj.

Kada bi neko napao čovjeka, uzurpirao njegov imetak ili ga ubio, a potom se pravdao Allahovim predodređenjem, tu njegovu ispriku ne bi niko prihvatio, ni onaj kome je zlo učinio, ni ostali ljudi, a ni on sam ne bi prihvatio takvu ispriku od drugoga kada bi njega napali, pa kako on ima pravo da sudbinu smatra isprikom kada povrijedi prava Uzvišenog Allaha!?

Pravdanje griješenja i neizvršavanje Allahovih naredbi, neprihvatljivo je i u praktičnom životu. Naime, kada neko čuje za natječaj ili konkurs za određeno radno mjesto, on aktivno radi na tome da bude prvi, iako je Uzvišeni Allah odredio ko će i u tome uspjeti, i ne zapostavlja preduvjete za postizanje takvog cilja, pa zašto ostavlja ono što mu Allah naređuje kada je u mogućnosti da to uradi i zna da ga to vodi ka Allahovom zadovoljstvu i Džennetu. Zašto, umjesto pravdanja sudbinom, ne uradi za Džennet onoliko koliko radi za to zaposlenje i stjecanje opskrbe!?

U danima školskih ispita vidimo učenike koji žele da postignu dobre rezultate kako marljivo uče, i noći i dane provode u ponavljanju gradiva i učenju. Nikoga od onih koji žele dobar uspjeh nećeš vidjeti da odustaje od učenja i ponavljanja gradiva zbog sudbine, pa kako onda može predodređenjem pravdati svoje griješenje i zapostavljanje farzova, a zna da ga ostavljanje grijeha i činjenje farzova vodi ka Allahovom zadovoljstvu i Džennetu.

Vidimo da čovjek ostavlja hranu koja šteti njegovom zdravlju iako je voli, a ostavlja je zato što se boji da će njeno konzumiranje naštetiti njegovom zdravlju. Tada ne traži ispriku u predodređenju i ne kaže: ''Meni je suđeno da se razbolim, pa nema svrhe da ostavljam hranu koju volim.'' Pa zašto, onda, u sudbini traži opravdanje za svoje griješenje kada se zna da mu i to griješenje šteti!?

Kada razuman čovjek, svjestan stvarnosti, razmišlja o onome što se oko njega događa i vraća se Kur'anu i sunnetu Poslanika, r , uviđa da sudbina nije nikakva valjana isprika za ono što on radi po svom vlastitom izboru. Ne postoji nikakvo opravdanje za izostavljanje farzova i činjenje harama. Takvi dokazi su neosnovani i njih izmišljaju samo oni koji su oholi i koji su zalutali.

A što se tiče događaja sudbine u kojima čovjek nema nikakvog udjela, kao što su smrt, pad teškog predmeta na njega koji ga ubije i sl., Allah, subhanehu ve te'ala, neće ga zbog toga pozvati na odgovornost. Također, neće na odgovornost pozvati maloumnu osobu zbog izostavljanja farzova i činjenja harama, niti osobu koja čini haram iz neznanja ili zaborava. Ako se pogriješi iz zaborava, nema odgovornosti za to čak i ako dotična osoba zna da je to djelo haram. Allahov Poslanik, r , rekao je: ''Podignuta je odgovornost sa mojih sljedbenika za ono što urade nenamjerno, iz zaborava ili pod prisilom.''[4]

Ovdje se radi o podizanju odgovornosti i grijeha sa počinitelja, jer oni na Sudnjem danu neće odgovarati za to djelo, ali ako se radi o pravu drugih ljudi, oni će na ovom svijetu biti pozvani na odgovornost. Ako maloumna ili maloljetna osoba materijalno ošteti drugu osobu, šteta će biti namirena iz njihovog imetka, ili pak iz imetka njihovog skrbnika. Dakle, sa tih osoba podignuta je odgovornost za grijehe prema Allahu i zbog njih neće odgovarati ni na ovom ni na drugom svijetu, ali će prava drugih biti namirena. To je olakšica koju nam Uzvišeni Allah daje iz Svoje milosti prema nama.

Od Allaha tražim oprosta, pa i vi od Njega tražite oprosta, jer On mnogo prašta i milostiv je!

[1] Es-Saffat, 96.

[2] En-Nisa', 165.

[3] El-En'am, 148.

[4] Hadis bilježi Ibn Madže, a po mišljenju šejha Albanija hadis je vjerodostojan.