Kako to da je Poslanik, a.s. učio dovu da ga Gospodar sačuva siromaštva, a da se nije dva dana zaredom najeo hljeba.
Neki čovjek koji se bavio otkopavanjem
grobova i krao vrijedne stvari koje bi u njima bile, pokaje se i vrati
Allahu, dž.š. Dođe on tako jednom kod šejha Ebu Jezida El-Bistamija koji
je držao predavanje i ispriča svoju priču. Ljudi ga nakon toga upitaše:
„Sigurno si čudne stvari viđao dok si to radio? Šta je najčudnije što
si vidio dok si bio takav?“ Ovaj pokajnik reče: „Otkopao sam preko 1000
kaburova, a sigurno sam našao 900 njih u kojima bi tijelo i lice tog
čovjeka u kaburu bilo okrenuto od kible!“ Ljudi se zapanjiše čuvši taj
negativni išaret, pa upitaše El-Bistamija: „Šta misliš da je razlog za
takvo nešto?“ On reče: „Ako išta može biti razlog za takvo što, onda je
to sumnja tih ljudi u Allahovo obećanje da će opsrkbu davati!“ Kaže
Gospodaru u Svojoj Knjizi: „A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se
obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je
istina da govorite!“ (Ez-Zarijat, 22-23) Allah se kune Svojom Veličinom
da je nafaka tebi i meni sigurna kao što je siguran tvoj i moj govor!
Ima li iko da sumnja da priča dok riječi izlaze iz usta njegovih?! Kakva
je naša veza sa nafakom?
To je briga koja muči mnoge ljude. To je
briga koju nosi svako, ne samo siromašni, već i srednje imućni, pa i
bogati ljudi. Razlog te brige se ne može objasniti sa tim imaš li ili
nemaš imetka, imaš li ili nemaš posao, kakva je ekonomija grada i države
u kojoj živiš, ne može se objasniti godinama starosti… Nalazimo da
brinu za nafaku i siromasi, ali i bogataši. Nalazimo da za nafaku brinu i
mladi i srednjovječni ljudi, ali i stari. Nalazimo da za nafaku brinu i
zaposleni i nezaposleni, i stanovnici razvijenih i manje razvijenih
sredina. Čime onda da opišemo, koji je to zajednički faktor za skupinu
ljudi koji su zabrinuti za nafaku?! Kada ispitaš, vidiš da je razlog tog
straha i brige, vezan za čovjekovu dušu i srce! Kada čovjeku duša ojača
vjerom u Allahovo obećanje, srce bude ubijeđeno da će Allah dati
nafaku, tada se smire njegova duša i njegovo srce. A, kad god oslabi
ubjeđenje u Allahovo obećanje, a pojača se oslanjanje na uzroke, rad sa
deset prstiju, tada se u duši pojavi sumnja i strah od siromaštva! Znamo
da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio dovu da ga Allah
zaštiti od siromaštva. Ali isto tako znamo da se nije dva dana zaredom
najeo hljeba!
Znamo da je Aiša, radijallahu anha,
govorila da je znao proći mjesec-dva, a oni ne bi naložili vatru u
svojoj kući! Kada bi ih upitali šta su jeli, ona bi odgovarala: hurme i
vodu! Znamo da su mu dolazili ashabi i žalili se da su gladni pokazujući
stomake na kojima je bio kamen, a onda bi on, neka su salavat i selam
na njega, pokazao dva kamena na svom stomaku! Kako to, učio je dovu da
ne bude siromašan, a kao što vidimo bio je siromašan kad je u pitanju
imetak?! No, on je sam to birao! Ponuđeno mu je bilo da mu Allah brda
oko Meke učini od zlata, pa je on to odbio! Imao bi običaj govoriti:
„Jedan dan jedem i zahvaljujem Allahu, drugi dan gladujem i sjećam se
onih koji su siromašni!“ To je tvoj Poslanik! Zašto je onda učio dovu o
kojoj pričamo? Kaže ulema da on, sallallahu alejhi ve sellem, nikada
nije učio dovu da ga Allah zaštiti od toga da bude siromašan, već da ga
Allah zaštiti od toga da se boji siromaštva! Kada vidiš nekog da radi,
trudi se, uči, studira, stiče vještine, i pitaš ga zašto to radi,
odgovor je uglavnom: „Da osiguram svoju budućnost!“ Pogrešno, sve što se
u životu radi, pa čak i posao, treba da bude s ciljem da se stekne
Allahovo zadovoljstvo! Ako kažeš da sa tim želiš da osiguraš svoju
budućnost, dva se problema javljaju. Prvi: šta je to zapravo budućnost?
Za vjernika to nisu kratke godine koje ovdje na dunjaluku živi.
Vjernikov pogled seže mnogo dalje od
dunjaluka koji začas prođe. Njegova vizija budućnosti se proteže i na
ono što dolazi nakon smrti… Drugi problem koji se tu javlja jeste da
počinješ misliti da nafaka dolazi od tvog rada i truda, tvog posla,
diplome… I zaboraviš važnu stvar, da nafaka dolazi od Allaha… Velika je
razlika između činjenja uzroka (trud, rad, posao, diploma), to je
ibadet; i između oslanjanja na te uzroke, a to je grijeh!
Navest ćemo primjer. Malo dijete kaže
ocu da želi neki slatkiš. Otac mu kaže: „Ako budeš znao brojati do
deset, kupit ću ti.“ Dijete kaže da zna. Potom odu u prodavnicu i kaže
otac: „Broj do deset.“ Dijete izbroji do deset, a otac kaže: „Daj mu
slatkiš.“ Dijete ga uzme i pojede. Da nije nabrojao, otac mu možda ne bi
kupio slatkiš. Ali da li je to njegovo brojanje cijena slatkiša? Drugi
dan dijete dođe samo, nije ocu ništa govorilo. Kaže prodavaču: „Jedan,
dva, tri… Deset!“ Kaže prodavač: „Molim?“ Dijete opet izbroji do deset.
Prodavač ga upita šta želi, a dijete kaže: „Jučer sam izbrojao do deset,
dao si mi slatkiš…“ Prodavač tad reče: „Sine, nisam ja tebi dao slatkiš
što si ti brojao, već jer mi je tvoj otac zatražio.“ Allahu pripada
najljepši primjer! Tvoj trud, rad, posao, diploma, svi ti uzroci su ovo
brojanje do deset! A opskrba je poput ovog slatkiša! Kada sebi umislimo
da od uzroka ovisi naša nafaka, mi smo se oslonili na brojanje do deset,
a nismo se oslonili da budemo poslušni onome ko je naredio prodavaču da
dadne slatkiš! Tako je i sa našom nafakom! Ovo je problem pojedinca,
porodice, društva i problem ummeta! Upamti da su dvije vrste uzroka:
materijalni, a to je da se trudiš, radiš, učiš i napreduješ u svom
poslu. Drugi su suštinski. Istigfar mnogo činiti, to olakšava dolazak
nafake (sura Nuh, 10-12); čitati suru El-Vaqia, jer njeno čitanje
olakšava dolazak nafake. Ova sura pojačava ubjeđenje da od Allaha dolazi
naša nafaka.
Dakle, ko želi biti smiren po pitanju
nafake, treba uraditi dvije stvari, biti maksimalno posvećen svom poslu,
nastojati najbolji biti, šta god radio, jer je to od odlika istinskog
vjernika, te s druge strane, biti svjestan da svaki naš zalogaj, svaka
kap koju u usta unesemo, svaki fening koji zaradimo je nama stigao
dozvolom našeg Gospodara!
„Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.“ (Sura Hud, 6)
Nema komentara:
Objavi komentar